JADRANKA KOSOR toliko je puta odglumila sućut i toliko puta iz toga izvukla političku korist, da sada nije jasno zašto i ovom prilikom jednostavno ne kaže da joj je žao zbog braće Drobac i tako skine s grbače ovu priču o stanu.
Međutim, jasno je zašto: ako kaže da joj je žao, priznat će da je kriva. A anđeli nikad nisu u krivu. Ako priznaju grešku, otpast će im krila. Time bi se razbila iluzija o Majci hrabrost. Ona koja je izgradila karijeru na osjećajnosti, u ovom slučaju ostala je dosljedna u svojoj bezosjećajnosti.
Ovo odavno nema veze samo sa zakonom
Može se premijerka držati zakona k'o pijan plota. Može se pozivati na rješenje Mladena Bajića da je onaj prokleti stan stekla u skladu sa zakonom. Ali cijeli ovaj slučaj odavno je izašao iz okvira zakona. Odavno je prestao biti priča o stanarskom pravu, o natječaju koji nije objavljen, o stambenom fondu koji je služio privilegiranima, o odlukama Ustavnog suda. To je sada priča o moralu, o etici, o sućuti, o diskriminaciji, o ljudskoj nesreći. Zašto se Kosor jednostavno ne prikači na nju, kao što se kačila na nesreću tisuća drugih ljudi na putu prema političkim visinama?
Onaj igrokaz Stankovića i Pilsela u "Nedjeljom u dva" možda je bio pretjeran, ali mogao je biti vrlo koristan. On je premijerki zapravo otvorio put za uzmak. Trebala je samo reći da joj je žao. Toliko puta je to izgovorila u posljednjih petnaestak godina političke karijere, toliko je istesala tu vještinu da se ni ovom prilikom ne bi golim okom otkrilo misli li Kosor ozbiljno ili samo glumi.
Zakazala kao političarka, ali ne i kao osoba
Ali upravo sada, kad bi na vlastitom primjeru trebala pokazati sućut, Kosor je zakazala. Zakazala je kao političarka, ali ne kao osoba. Kao osoba samo je pokazala što misli o sudbinama ljudi koji su izbačeni iz stana u koji se ona kasnije uselila. A kao političarka nije iskoristila priliku da se iskobelja iz problema koji ne samo da nije nestao, nego se pojačao otkad je postala premijerka.
Ljude više nije toliko briga je li Kosor taj stan stekla zakonito. Bitno je samo ovo: žena koja je tješila tisuće unesrećenih hrvatskih građana, sada hladno ignorira sudbine ljudi kojima su zbog njezina stana uništeni životi. Čak više nije toliko bitno je li ga ona kupila po povlaštenim uvjetima, jer sigurno nije bila jedina. Bitno je da joj zbog toga nije žao. Nije joj žao zbog čovjeka koji je počinio samoubojstvo nakon što je izbačen iz njezina stana. Nije joj žao njegova brata koji živi na rubu egzistencije nakon što je izbačen iz stana koji je pripao njoj. Zašto barem ne odglumi žalost? To joj tako dobro ide.
Koga briga za ljude kad su povrijeđeni premijerkini osjećaji
Umjesto toga, ona podnosi tužbu jer su povrijeđeni njezini osjećaji. Njezini čast i ugled. Njezino dostojanstvo. A prije svega i više od svega, njezina politička budućnost. Ova priča o stanu nikako da nestane. Odnosno, ona nikako da joj stane na kraj. I što je najgore za premijerku, priči je zapravo nemoguće više stati na kraj.
To se ne rješava ignoriranjem. Ne rješava se ni papirom koji je proizveo Mladen Bajić. Ne rješava se demantijem, ni prijetnjama, ni sudskom tužbom. A što je najgore, to se više ne rješava čak ni isprikom jer je prošlo vrijeme za to.
Ovo je jače od bilo koje afere
U vremenu lišenom sućuti i u slučaju političarke ogrezle u sućut, sudbina dvojice ljudi brutalno izbačenih iz stana koji je pripao premijerki odzvanja jače od bilo kakvih koruptivnih skandala, kriminalnih afera, krivih odluka, nekompetentnosti i prijetvornosti. Ova priča udara na osjećaje svih, osim na osjećaje one osobe koje se to najviše tiče - Jadranke Kosor.
Nema toga što Kosor nije demantirala u proteklih nekoliko godina: svađu s Rohatinskim, vlastitu ostavku, dogovore s policijom oko gušenja prosvjeda, Sanaderove kritike, Popijačev gospodarski program, Hebrangovu tvrdnju o stečaju brodogradilišta. Ali ovo se ne može tako lako demantirati. Ovaj slučaj otkriva pravu sliku Jadranke Kosor: kao bezosjećajne, proračunate, ambiciozne političarke debelog obraza i osjetljive taštine.
Naravno da joj je žao
Možda smo ipak pregrubi. Naravno da je Jadranki Kosor žao. Žao joj je što ovaj slučaj nije umro prirodnom smrću. Što se još uvijek izvlači iako su od njega digli ruke i Stjepan Mesić i Milorad Pupovac. Žao joj je što se aktualizirao na Hrvatskoj televiziji. Što zbog tog slučaja sada mora pisati demantije i sudske tužbe. Žao joj je što se o tome sada piše, što joj to nanosi političku štetu, što joj taj stan ugrožava rejting među biračima. Što se ruši njezin brižno i mukotrpno građeni imidž. A u kategorijalnom aparatu predsjednice Vlade to su ipak preče stvari od sudbine dvoje ljudi.