PROIZVOĐAČI mlijeka kreću u koloni prema Zagrebu zato što im ne odgovara rok za uvođenjem više otkupne cijene mlijeka, ribari prosvjeduju zato što im ne odgovara cijena plavog dizela, sve novine su pune ratara koji se žale na niske cijene pšenice, nije nemoguće da će i oni krenuti u prosvjed, a sindikati istodobno optužuju HNB, zadnju branu protiv inflacije i jedinu svijetlu točku kompletnog hrvatskog gospodarstva, za povećanu inflaciju, jer nije "učinila dovoljno da ju smanji". Da se zaokruži tragedija, javnost to sve podržava. Sumorna slika države za koju bismo pomislili da opisuje stanje s početka 20. stoljeća u socijalističkoj planskoj ekonomiji. Ali ne, to je slika današnje Hrvatske.

Zaista je teško shvatiti što to točno motivira mljekare na prosvjed upozorenja. U trenutku u kojemu strane tvrtke krstare hrvatskom s ponudama za izgradnju državno kreditiranih farmi, objašnjavajući kako je ovo odličan trenutak za povrat ulaganja, budući da još ima vremena da se odlično zaradi uz državne subvencije i visoke otkupne cijene mlijeka i u kojemu čak i Vlada još dodatno pristaje povećati otkupnu cijenu mlijeka za 10 posto, mljekari su nezadovoljni. Ne samo da su nezadovoljni, nego su nezadovoljni do te mjere da su odlučili sjesti u traktore i provozati se do Zagreba, tražeći da se nova otkupna cijena primijeni prije kolovoza, zato što će inače propasti.

Pusti razvoj, daj nam subvencije

Njih ne muči to što je iskorištavanje predristupnih fondova katastrofalno (treba samo provjeriti mizerne rezultate prošlog kruga SAPARDA), ne traže veću količinu koncesije nad zemljištem, ne, oni hoće veće subvencije. Usred globalne recesije oni žele jamstva, žele više novaca, žele jače subvencije. Najsretniji bi bili kad bi se nekako mogao potpuno zabraniti uvoz mlijeka pa kad bi mljekare morale pristati na koju god cijenu oni odrede. I nema tog ustupka koji bi im bio dovoljan, očigledno. To oni nazivaju "preživljavanjem na tržištu", koje u njihovom mentalnom sklopu ne znači da se trebaju pobrinuti za sebe, nego da se za njih trebaju pobrinuti Čo i Pankretić.

No, to je sve razumljivo. Štrajkovi i prosvjedi poljoprivrednika uobičajena su stvar u svakoj državi.

Uostalom, kao i štrajkovi svih koji žive od žicanja proračunskih novaca, bilo da se radi o auto prijevoznicima, srednjoškolskim profesorima ili farmaceutima. Nema države u kojoj se ljudi iz tih visoko povlaštenih branši biznisa ne žale kako im silni novci koje dobivaju nisu ni izbliza dovoljni da prežive i kako im već sutra prijeti neminovna propast koju može spriječiti samo povećanje državnih dotacija.

Nerazumljiva potpora javnosti

Ono što je fascinantno u trenutnoj situaciji je to što su prvo ribari, a sad mljekari, od strane javnosti promatrani kao žrtve sustava koje se sasvim opravdano bune i koje pod svaku cijenu treba nagraditi dodatnim državnim sredstvima. Konkretno, fascinantna je općenarodna potpora zahtjevima za višim cijenama sirovog mlijeka, kad će to neminovno značiti povećanje maloprodajne cijene mlijeka i mliječnih proizvoda. Mljekare će, kako se čini, povećati otkupnu cijenu mlijeka za oko 7 posto. Zasad se Vlada umiješala i tvrdi kako to neće značiti povećanu cijenu mlijeka za prosječnog potrošača. Samo, Vlada je to isto radila i sa cijenom benzina, pa sad vidimo široko nezadovoljstvo koje vlada Hrvatskom. Sasvim je nerazumno očekivati da će mlijeko ostati na cijeni na kojoj je danas nakon što otkupna cijena ode gore za 7 posto.

Kratko i jasno, podrška današnjem traktorskom maršu mljekara znači podrška cijeni mlijeka od 8 kuna. I to u situaciji u kojoj se mlijeko već plaća nesrazmjerno mnogo, daleko više nego u ostatku Europe. Ista je stvar s ribarima. Podrška njihovim zahtjevima znači podršku curenju proračunskih novaca koji su mogli biti usmjereni u druge projekte. Radi se o novcima namaknutim povećanim porezima. Znači, svaki Hrvat plaća državne subvencije kojima si HDZ i HSS kupuju mir, ali to nikome ne smeta pretjerano. No, šezdeset godina pranja mozga i tvrdo ukorijenjeni socijalizam očigledno su uzeli svoj danak na Hrvatima. Jedino što je prosječnom Hrvatu bitno je da "naši" dobiju više novaca, a da se konačno prestane s tim prokletim uvozom.

Jer zna se, Slavonija može hraniti jednu, a Vojvodina drugu polovicu Europe.

Jovan Dragišić
Foto: M.P.