SENZACIONALNO otkriće zidnih slikarija starih oko 30.000 godina u Romualdovoj pećini u Istri odjeknulo je ne samo Hrvatskom, već i cijelim svijetom.
Hrvatska Altamira
Autori istraživanja predstavljenog u uglednom časopisu Antiquity smatraju da se pronađene slikarije iz više razloga s pravom mogu nazvati hrvatskom Altamirom. Prije svega riječ je o prvom otkriću figurativnih zidnih slikarija iz vremena paleolitika na Balkanu, ako se izuzme Coliboaia u Rumunjskoj. Osim toga, ono je još jedan u nizu dokaza koji pokazuju da pećinsko slikarstvo nije svojstveno samo prapovijesnim ljudima zapadne Europe, posebno sjeverne Španjolske i južne Francuske, gdje se nalaze poznati lokaliteti Altamira i Lascaux, kako se uvriježeno mislilo veći dio 20. stoljeća.
„Već su nam se javili neki izdavači koji bi podatke o otkriću htjeli unijeti u udžbenike za osnovnu školu“, ispričao nam je za Index čovjek koji je prvi otkrio slike, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre, Darko Komšo.
„Ovo je otkriće izuzetno, među ostalim baš zato što je prvo. Ako se kasnije otkriju još neke slikarije, ove iz Romualdove pećine i dalje će ostati prve, baš kao što je Altamira zauvijek ostala prva pećina u kojoj su otkrivene slikarije paleolitika“, pojasnio je.
Crtež bizona (osobito jasno vidi se glava s rogovima lijevo i leđa gore)
Kako su živjeli drevni istarski slikari?
Pećinsko slikarstvo predstavlja najstarije sačuvane tragove ljudske umjetnosti koji su ujedno i potvrda njihovih visokih kognitivnih sposobnosti apstraktnog mišljenja.
Ivor Karavanić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je jedan od autora studije, kaže da su ljudi koji su naslikali pronađene slikarije bili suvremeni ljudi, odnosno pripadnici podvrste Homo sapiens sapiens koji su preko Bliskog istoka u Europu došli prije 40-ak tisuća godina. No, u pećini su također pronađeni materijalni ostaci koji upućuju da su ondje ranije boravili i neandertalci.
Autori slikarija bili su lovci skupljači. Dobro su poznavali kraj pa su u potrazi za plijenom i biljnom hranom selili ovisno o godišnjim dobima. Nisu unaokolo lutali nasumično. Tijekom dana uglavnom su boravili vani, dok su se za noći i lošeg vremena sklanjali u pećine i zaklone. Šira zajednica obično se zadržavala u bazi, dok su skupine od po nekoliko lovaca krstarile unaokolo u potrazi za hranom. Upotrebljavali su vatru i izrađivali sofisticirano oruđe i oružje. Međutim, nisu izrađivali lukove i strijele, već uglavnom koplja i sulice koje su možda mogli izbacivati palicama s kukom. U Europi nije dokazano da su izrađivali čamce, mada je poprilično sigurno da u nekim drugim dijelovima svijeta, poput Australije, jesu. Odijevali su se u kožu i krzna životinja, a na temelju ostataka iz nekih drugih europskih nalazišta sličnog razdoblja pretpostavlja se da su znali graditi i drvene konstrukcije i šatore. Lovili su ribu te malu i veliku divljač poput bizona, tura i divokoze. U lovu i prikupljanju hrane sudjelovale su i žene.
„Ljudi iz paleolitika često se krivo doživljavaju kao neki divljaci koji se zavlače u špilje. Takav problem postojao je i s Altamirom, prvim svjetskim nalazom špiljskih slikarija. Čovjek koji ih je prvi objavio, Marcelino Sanz de Sautuola, umro je razočaran jer za svojeg života nije uspio uvjeriti stručnjake da su tzv. pećinski ljudi kamenog doba mogli naslikati onako sjajne realistične slikarije. To su bili izuzetno spretni i inteligentni ljudi. Bili su potpuno uklopljeni u prirodni svijet. Životinje im nisu bile važne samo za fizički opstanak, već su imale i mitsku, religioznu dimenziju. Proizvodili su sofisticirani nakit, imali su simboličku komunikaciju i organiziran život, kako materijalno, tako i duhovno“, rekao je Karavanić.
Prvi tragovi otkrića u 2010.
Darko Komšo Romauldovu je pećinu počeo istraživati još 2006. No crvene pigmente slikarija prvi put je uočio 2010., kada ju je posjetio s jednim francuskim kolegom. Sve je detaljno poslikao i ustanovio da crvene boje ima na 44 mjesta koja se mogu podijeliti u četiri panela. Nažalost, veliki dio slikarija propao je zbog vremenskih prilika, zbog vrste stijena na kojima su slikane i zbog ljudske devastacije, pa su na većem dijelu površina ostale samo mrlje, točke i crte. Preko dijela slikarija nalaze se grafiti s kraja 19. i početka 20 stoljeća. Neki tragovi boje pripadali su složenijim figurativnim slikarijama, međutim, njihovi motivi danas su neprepoznatljivi.
Pećina, koja se nalazi na 106 metara nadmorske visine uz južne obale Limskog kanala, duga je stotinjak metara, a visoka je i široka oko pet metara. Slikarije su otkrivene na 30-ak metara od ulaza. Naziv je dobila po svetom Romualdu koji je u njoj, prema predaji, obitavao oko 1000. godine. U vrijeme paleolitika vjerojatno je bila udobnija za stanovanje jer je bila svjetlija budući da je ulaz u nju bio veći.
Komšo kaže da je jednog španjolskog kolegu zamolio da mu pokaže paleolitičke slikarije u španjolskim pećinama, kako bi znao što da točno traži u hrvatskim pećinama.
„U početku mi se smijao, no kada sam konačno pronašao slikarije, priznao je da sam bio u pravu“, ispričao je Komšo.
„Kontaktirao sam nekoliko stručnjaka iz svijeta, no stvari su se stalno odgađale. Konačno se 2017. formirao međunarodni tim na čelu sa španjolskim stručnjakom za paleolitičko slikarstvo Aitorom Ruizom-Redondom koji je potvrdio moje otkriće“, pojasnio je Komšo.
Daljnja iskapanja u podnožju stijena sa slikarijama dovela su do otkrića materijalnih ostataka iz gornjeg paleolitika: kremene alatke, ulomak okera i nekoliko ulomaka ugljena. Analizom radioaktivnog ugljika (C14) utvrđeno je da su ulomci ugljena stari oko 17.000 godina. No drugi, neizravni podaci sugeriraju veću starost slikarija, negdje između 31.000 i 34.000 godina. I jedno i drugo razdoblje smješta ih u doba gornjeg paleolitika. Same slikarije nisu se mogle datirati pomoću radioaktivnog ugljika jer su nacrtane anorganskim materijalima, odnosno crvenim okerom.
Među slikarijama posebno se ističu figurativni prikazi bizona, divokoze i ljudi. Tu su i prikazi trokutova koji bi mogli simbolizirati vulvu, odnosno ženski spol.
Slike bika (1), divokoze (2) i ljudi (3)
Važan budući muzej
Komšo kaže da postoje planovi za zaštitu pećine i nalaza pa i za njihovo predstavljanje javnosti.
„Nećemo moći dovoditi na tisuće turista u posjet pećini. Jedan od problema je to što je ona dosta uska pa ne bi ni podnijela veliki broj ljudi. Broj posjetitelja trebalo bi jako ograničiti. To bi trebala biti posebna prilika i čast za posjetitelje. Danas se ni druge pećine u Europi ne posjećuju masovno. Primjerice, za posjet izvornim slikarijama u Lascouxu čeka se po tri godine. No od naših kolega u Španjolskoj i Francuskoj možemo naučiti kako ove vrijedne nalaze predstaviti širem krugu javnosti uz pomoć raznih rekonstrukcija, 3D vizualizacija, interaktivnih sadržaja i sl.“
Komšo kaže da je nalaz posebno oduševio speleologe koji su najčešći posjetitelji špilja.
„Oni su zainteresirani da održimo radionice kojima bismo ih naučili kako da prepoznaju moguće slikarije u drugim pećinama. Važno je da takve informacije prvo dođu do znanstvenika kako bi se nalazi pravovremeno zaštitili“, rekao je Komšo.
Ulaz u pećinu