Ne postoji spomenica za one koji su se "htjeli" boriti u Vukovaru, kao što ne postoji vojna postrojba sastavljena od onih koji su "bili spremni doći". Marko Perković Thompson bio je 1991. na drugom hrvatskom bojištu. U tome nema ničega sramotnog i upravo zato nije jasno zašto je 35 godina poslije osjetio potrebu svoj ratni put dopuniti Vukovarom u kondicionalu.
"Uvijek sam volio doći u Vukovar. A mnogo nas je htjelo i 1991. doći, ali nismo, tada smo bili spriječeni. Ali 1995. smo bili spremni doći ovdje kao hrvatski vojnici. Zbog međunarodnih okolnosti i politike došli smo drugim putem. Ali tu smo", rekao je Thompson na subotnjem koncertu u Vukovaru.
Čavoglave nisu manje vrijedne od Vukovara
Thompsonu ne treba izmišljati, prepravljati i nadopunjavati ratni put. Ima ga. Bio je hrvatski branitelj. Branio je svoj rodni kraj. Čavoglave i drniško ratište nisu bili scenografija za videospot nego stvarna crta obrane na kojoj se pucalo i ginulo za slobodu.
I upravo zato je nejasno čemu potreba da se desetljećima kasnije vlastiti ratni put proširuje neostvarenim namjerama. Zar nije dovoljno reći: bio sam tamo gdje je trebalo u vrijeme kad je najviše trebalo i radio sam ono što je trebalo? Čemu 35 godina poslije objašnjavati da je zapravo htio biti negdje drugdje?
Čavoglave ne postaju manje vrijedne zato što nisu Vukovar, a Thompson ne postaje veći branitelj ili domoljub zato što nam danas govori kamo je još želio otići 1991. godine. Trećinu stoljeća kasnije, Vukovaru najmanje trebaju bilo čije neprovjerljive retroaktivne namjere.
Tko je zaista želio, mogao je braniti Vukovar
Tko je zaista želio, mogao je braniti Vukovar. Zato su došli Jean-Michel Nicollier i Žarko Manjkas Crvenkapa. Zato se vratio Fred Matić. Posljednja hrvatska pojačanja, dvadesetak Tigrova, u Vukovar su ušla u noći s 30. rujna na 1. listopada 1991. Posljednja skupina HOS-ovaca ušla je u grad noć ranije.
Čak je i Branko Borković Jastreb govorio da su u Vukovar pristizali dragovoljci "iz svih krajeva Hrvatske". Dakle, ako Thompson dramatično kaže da su on i drugi bili "spriječeni", sasvim je legitimno pitati tko ih je spriječio, kada i kako.
Neprijateljska blokada oko Vukovara? Činjenica da su morali braniti vlastito područje? Pasiv "bili smo spriječeni" idealan je glagolski oblik za proizvodnju legende: ima prepreke, ali nema njezina imena.
Vukovar ima dovoljno stvarnih branitelja i heroja da mu ne trebaju branitelji u kondicionalu. Njihovu priču ne treba naknadno širiti i razvodnjavati popisom onih koji bi ondje bili da su mogli. Vukovar nije jedna i jedina legitimacija domoljublja.
Hrvatska se 1991. nije branila samo u Vukovaru. Branila se i u Dubrovniku, Gospiću, Zadru, Šibeniku, na Baniji, u zapadnoj Slavoniji i u Dalmatinskoj zagori. Upravo zato Thompsonu nije potrebno naknadno upisivanje u vukovarsku priču. Ima svoju.
Mirna reintegracija je najpoželjniji epilog
Međutim, još je zanimljiviji drugi dio Thompsonove izjave. Rekao je da su 1995. bili spremni doći u Vukovar kao vojnici, ali da su "zbog međunarodnih okolnosti i politike" došli drugim putem. A taj "drugi put" ima vrlo precizno ime: mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, kojom su Vukovar, istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem vraćeni u hrvatski ustavnopravni poredak bez još jedne velike bitke, bez novih žrtava i novih traktorskih kolona.
Vukovar je danas hrvatski ponajprije zahvaljujući mirnoj reintegraciji. Na vodotornju se stalno vijori hrvatska trobojka. Zar bi bio hrvatskiji da su stotine hrvatskih branitelja stradale u oslobađanju? Čudno je taj uspjeh opisivati gotovo kao okolnost koja je vojnicima pokvarila plan.
To nije fusnota Domovinskog rata. To je možda njegov najciviliziraniji i najpoželjniji epilog. Najveća pobjeda Hrvatske i Vukovara 1995. bila je upravo u tome što Thompson i tisuće drugih hrvatskih vojnika nisu morali doći u njega s puškama. Ako je to učinila politika, onda je time napravila upravo ono što joj je posao bio.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala