UBUDUĆE, kada vas policajac kulturno zamoli da odjebete ili će vam u suprotnom nabiti pendrek u dupe, nemojte se iščuđavati kao da ste malo prije napustili stakleno zvono pod kojim ste živjeli posljednjih petnaestak godina, već poslušajte naputak, mirno se povucite i uzmite u obzir da je riječ o „profesionalnom i zakonitom“ ponašanju.
I osjećajte se sretnim jer još uvijek imate tih tridesetak zubi koji vam omogućuju da razgovijetno propitujete postupke momaka u plavom.
Na kraju krajeva, ovo je Balkan, mjesto gdje se nadrkana prijetnja agresivca sa značkom tretira kao nešto uobičajeno i donekle razumljivo s obzirom na okolnosti. Naime, ekstremna reakcija bila bi da je murjak fotoreportera slomio i smjestio u ambulantna kola s ozlijeđenim Badovincem jer neprimjereno bahaćenje još uvijek spada u sferu zakonitog i profesionalnog ophođenja. Još je gore ako u takvoj situaciji pametujete i razbacujete se znanjem propisa ili velikim riječima kao što su „javna površina“.
Elokventnost bi vas mogla strpati u zavoje jer ponavljate grešku mnogih prije vas i čovjeka sa značkom njemu nerazumljivim riječima učite poslu koji tako odgovorno obavlja. Ako niste u stanju prosuti nešto jednostavno kao „da, šefe“, nemojte ni otvarati usta jer ovo nastojanje da se ljutitom murjaku objasni pojam javne površine pomalo podsjeća na nogometaše koji uvjeravaju suca da je pogriješio – uzaludno, suvišno i moglo bi završiti obojano crvenom bojom.
Isto tako, i mi bi se trebali prestati toliko snebivati jer jako dobro znamo kakvi se sve velemajstori kriju iza značke. Ne treba zaboraviti ni to da Prljavi Harry nikada ne bi uljuđeno zamolio fotoreportera da isključi kameru već bi ga upitao osjeća li se sretnim, a i po reakciji ovog murjaka vidimo da inspiraciju nije crpio iz kojekakvih pravilnika već učenja profesora Stevena Seagala.
Malim koracima do bolje sutrašnjice
S druge strane, ako je fotoreporter uistinu ometao ekipu u njihovom radu, postoje i drugi načini da mu se ukaže na „grešku u koracima“. Pogotovo kada su uključene kamere. No, to je jasno svakom sa zrnom soli u glavi, ali možda ipak ne bi trebali trčati pred rudo i bahato pretpostavljati da svi znaju pravila ponašanja kada su u blizini novinari ili civili s kamerama. Budimo realni, generaliziranje i pljuvanje po organima zakona i reda neće riješiti apsolutno ništa.
Puno je bolje rešenje organizirati obuke o opasnostima YouTubea i nevjerojatnih čuda tehnike koja bilježe sliku, ton i primitivne ispade. Naravno, program bi se prilagodio njihovom „uzrastu“ pa bi agresivnijim primjercima uz pomoć slikovnice mogli prenijeti određena znanja. Primjerice, nakon što prolistaju simpatično ilustriranu knjižicu kroz koju bi ih vodio uniformirani praščić Pajko, doznali bi da se čudesne naprave koje novinari nose nazivaju „kamerama“, a takozvane kamere bilježe sva ljudska ponašanja. Između ostalog i seljaštvo koje ponekad nazivamo i „čobanlukom“, „jazavošću“ ili „krkanijom“.
Prasac Pajko
Kamere snimaju, snimke završavaju na YouTubeu i naslovnicama te stvaraju određeni imidž, a loš imidž nije dobar jer je loš. Doznali bi i da u narodu kola prilično negativno mišljenje o policajcima kao frustriranim nasilnicima koji se kriju iza značke, pa ne bi bilo loše da se u situacijama kada je kamera uključena ne prepuštaju niskim strastima i suzdrže od treniranja vlastite vizije strogoće jer nije dobro kada ispad završi na naslovnicama svih portala.
Prasac Pajko podsjetio bi ih na Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika, da se ubuduće što lakše „obračunaju“ s nametljivim fotoreporterima obraćajući im se sa „gospođo“ ili „gospodine“. Međutim, to ne znači da je sve dopušteno.
Na primjer, dobro je ako novinara udaljite rečenicom: „Gospodine, lijepo bih vas zamolio da se pomaknete dvadesetak metara u onu stranu jer ometate prenošenje ozlijeđenog. Hvala.“, a pogrešno je: „Gospodine, lijepo bih vas zamolio da se pomaknete dvadesetak metara u onu stranu ili ću vam po pločniku prosuti sadržaj lubanje, jebali mater svoju lešinarsku. Bilježim se štovanjem.“
Kad ima volje, ima i načina.