BILO je to dan nakon oslobađanja Knina. U dvorani za sastanke general Ante Gotovina okupio je zapovjednike gardijskih brigada i druge časnike koji su sudjelovali u akciji. Zločini i pljačke već su uzimale maha, a Gotovina je za to vrijeme bjesnio: "Jedan križ je teško naći! Jedan križ! Sposobni ste baliti na kamere, slikati se, ali jedan križ niste sposobni naći!". Kad je prozvani časnik odgovorio kako ga nisu mogli naći, Gotovina je zaurlao: "Pa da si stao u Sinju fratrima i zamolio, oni bi ti dali deset!".
U tom trenutku, kad je Hrvatska oslobađala zadnji pedalj svog teritorija i u pobjedonosnoj akciji proširila suverenost na okupirane krajeve, Gotovina je možda kontemplirao o sekularnosti hrvatske države, o preambulama Ustava, o osjećajima ateista i pripadnika drugih vjera. Ali svejedno je zaurlao: "Gdje je križ, jebo vas bog!".
Prvo križ, onda sve ostalo
Zna se što je najvažnije. Prvo križ, a onda sve ostalo: plakati, zastave na pročeljima, hrvatski grbovi... Križ je simbol pobjede, simbol dolaska nove vojske, nove vlasti, nove vjere. Pobjednici prvo objese križ, a onda brinu o svemu ostalome. Časnici su u tome najviše zakazali i Gotovina je upravo zbog toga na njih bjesnio. Tek naknadno na red su došle pljačke, palež, zločini, uvođenje reda, čišćenje ulica za dolazak hrvatske vlasti i stranih ambasadora.
Znajući sve to, kako se onda može očekivati da će taj križ, koji je bio simbol pobjede nad srpskim agresorom, odjednom nestati iz državnih i javnih ustanova? Ako se Oluja smatra najvećom vojnom pobjedom Hrvata u povijesti, a križ bio simbol koji se na poprištu očekivao prije barjaka i grba, tko je dovoljno lud da ukloni križeve iz institucija i ustanova koje duguju svoju zahvalnost baš toj pobjedi? Veličanstvena pobjeda je, ako je vjerovati Gotovini, izvojevana pod križem, pa tko je onda toliki nevjernik da pomisli kako bismo se upravo sada kad uživamo u plodovima te pobjede, tog križa trebali odreći?
Svatko ima svoj križ, HDZ naročito
Jasno, to je predsjednik Stjepan Mesić. Ničim izazvan, na kraju desetgodišnjeg mandata - i na početku nove političke karijere - krenuo je u križarski rat protiv Crkve. A pogodite tko se prvi tome usprotivio? Jasno, Andrija Hebrang. A tko obično dobiva političke bitke koji se vode oko vjeronauka, križeva i sličnih stvari? Jasno, HDZ. A tko gubi? Opet jasno, SDP.
Možda je to zbog godišnjice Oluje, u kojoj je Gotovina mahnito tragao za križevima, možda zbog toga da se Severina izgura s naslovnica, možda zbog medijskog držanja tenzija, križevi su odjednom postali politička tema broj jedan. Danas, 20 godina nakon osamostaljenja, Hrvatska se bavi pitanjem treba li ukloniti križeve iz javnih kuća. Pardon, institucija. Zašto sad? I zašto uopće, kad je svima - od Mesića, preko SDP-a, do Hebranga i Kaptola - jasno da se to neće tako brzo dogoditi? Ako će uopće.
Mesićev "labuđi pjev" u formi "velikog praska"
Priču je pokrenuo Mesić i jasno je zbog čega. U prvom redu, ovo je njegov labuđi pjev i za četiri mjeseca on će postati doživotni bivši predsjednik Republike. Zato sada sređuje račune i otvara sve moguće frontove. Drugo, ovo je početak njegove nove karijere i on želi otići uz "veliki prasak" ne bi li se iz te "supernove" izrodilo nešto novo na političkoj sceni. I treće, želi se napiti krvi Kaptolu.
Glas koncila kaže Mesiću da je veleizdajnik, a on odbije nazočiti svečanoj misi povodom Dana domovinske zahvalnosti (valjda sada u Kninu ne manjka križeva). Ivan Miklenić napiše da je predsjednik psihički neuravnotežen, a on uzvrati da bi trebalo ukloniti križeve iz škola, vrtića, državnih i javnih ustanova. A cijela javnost iznenada biva uvučena u polemiku koja zapravo ne vodi nikamo. Hrvatska je sekularna država, ali što to uopće znači?
Hebrang: "Križevi određuju pravog Hrvata i katolika"
Ingrid Antičević Marinović ispravno kaže da "križevi nemaju veze s istinskim kršćanstvom", jer da imaju, onda možda ne bi bilo zločina nakon Oluje, pošto je već Gotovina dovukao te famozne križeve. I možda, kao što je rekla zastupnica SDP-a, križevima nije mjesto u ustanovama ogrezlima u mito i korupciju, te u kršenje ljudskih prava. Ali navikli smo već da se križevi koriste u političke svrhe, pa ni Hrvatska nije izuzetak.
Mesić preko tih križeva vodi rat za svoj politički opstanak. SDP i HNS u tome podržavaju Mesića i na križevima vode bitku koju nikad nisu dobili, pa teško da će i sad. A Hebrang ispaljuje umotvorinu na kojoj je HDZ godinama uspješno lešinario: "Hrvatska je sekularna država, ali to ne znači da ljudi ne smiju isticati vjerske simbole u svojim uredima. Pod križem je stvorena Hrvatska vojska, s križem i krunicom izvojevali smo pobjedu, ti simboli nikoga ne vrijeđaju i nećemo ih se sada odreći. Križ je pomogao stvaranje hrvatske države, pomoći će i njezinom očuvanju".
I eto, tko se tome može suprotstaviti? Onaj tko je protiv križa, nije samo protiv Katoličke crkve, već i protiv hrvatske države. Tom podvalom HDZ je godinama osvajao vlast, posljednji puta na parlamentarnim izborima 2007. godine, prebacujući ton kampanje na lažnu polemiku o ukidanju vjeronauka u školama i vrtićima. Na prošlim lokalnim izborima, HDZ se nije zamarao pričama o vodovodu i kanalizaciji, već o komunistima, nevjernicima, ateistima, homoseksualcima... I prošao je bolje nego što se očekivalo. Reklo bi se, Bog ih je spasio.
Tko će dogodine Kaptolu piti krv na slamku?
Križevi su izmišljen problem. Odnosno, bile bi stvaran problem u modernoj sekularnoj državi gdje je Ustavom propisana odvojenost Crkve i države, i gdje su sve vjere ravnopravne. Hrvatska nije takva država, u njoj se to ne poštuje i nikad se neće poštovati. Jedni od toga žive, drugi se boje u tako nešto upustiti. Mesić stoga figurira kao usamljeni borac protiv samovolje, bezobzirnosti i pohlepnosti Kaptola, pa ipak ni on - kao vrhovni zapovjednik - nije u deset godina uspio izbaciti križeve iz vojarni. Čak ni ostvariti prijetnju da će biskupu Jezerincu zabraniti pristup u vojne objekte.
Mnogi već sada nariču tko će u isto doba iduće godine s pozicije predsjednika države govoriti o zločinima nakon Oluje, svađati se sa Crkvom te pozivati na micanje križeva iz javnih ustanova. Ako se ovako nastavi, to bi mogao biti čak i Andrija Hebrang. Ovo je sada kampanja po njegovu ukusu. Tu je on nadmoćan, uvjerljiv, državnički. Ostali, a naročito oni drčni ljevičari, mogu se samo poskliznuti na tu koru od banane koju je Mesić ispustio na odlasku s Pantovčaka.
Tko je tu lud, a tko "psihički neuravnotežen"?
Kad god se u Hrvatskoj počne raspravljati o modernim civilizacijskim tekovinama, HDZ pobjeđuje. Kad se raspravlja o križevima, umjesto o mitu i korupciji, HDZ pobjeđuje. Kad god se polemizira o vjeronauku, a ne o gospodarskom slomu, HDZ pobjeđuje. Naravno da križevima nije mjesto u vojsci i policiji, u školama i vrtićima, na sudovima i državnim ustanovama, ali dok se o tome politikantski raspravlja, a ne mijenja u skladu s Ustavom, stanje se može samo pogoršati. Krenut će prozivka tko je pravi Hrvat i katolik, a to su već sfere koje nemaju blage veze sa zdravim razumom. Pa makar onaj koji je "psihički neuravnotežen" govorio istinu s kojom se slaže dobar dio hrvatskih građana.
Andrija Hebrang sve to najbolje razumije i predsjednik Mesić je otvaranjem ove fronte učinio svom arhetipskom neprijatelju najveću uslugu. Hebrang se možda ne uklapa baš idealno u onu formulu Glasa koncila o "psihički uravnoteženom" predsjedniku, ali će biti dovoljno mudar da jedini u predsjedničkoj kampanji pleše po notama Kaptola. Nije još izgubio onaj koji se tako ponašao.