Bombaški napadi na stambene zgrade u Rusiji u rujnu 1999. godine ostaju upisani kao jedno od najtragičnijih i najkontroverznijih poglavlja novije ruske povijesti. Tijekom samo dva tjedna, niz eksplozija pogodio je Bujnaksk, Moskvu i Volgodonsk, usmrtivši 307 ljudi i ranivši više od 1700 civila.
Tragedija je ušla u kolektivno sjećanje ne samo zbog razmjera stradanja već i zato što je poslužila kao prekretnica koja je otvorila Drugi čečenski rat i uvelike pomogla političkom usponu Vladimira Putina, tada još uvijek novog i nedokazanog ruskog lidera.
Prva bomba eksplodirala je 4. rujna u Bujnaksku u Dagestanu, kada je raznesena stambena zgrada u kojoj su živjeli vojnici i njihove obitelji. Samo nekoliko dana kasnije, 9. rujna, eksplozija u moskovskoj ulici Gurjanova srušila je deveterokatnicu.
Strah i nevjerica pojačali su se 13. rujna, kada je nova bomba razorila zgradu u ulici Kashirskoje šose. Val panike kulminirao je 16. rujna u Volgodonsku, gdje je eksplozija kamiona bombe ispred stambene zgrade ubila sedamnaest ljudi. Svaka od eksplozija pogodila je obične građane koji su spavali u svojim domovima, a šok i strah proširili su se cijelom zemljom.
Forenzičari su na mjestima napada pronašli tragove heksogena, snažnog vojnog eksploziva, iako su u nekim izvještajima spominjane i mješavine amonijevog nitrata, aluminijskog praha i TNT-a. Sama snaga detonacija bila je tolika da su čitavi dijelovi zgrada nestajali u sekundi.
Ruske vlasti brzo su okrivile čečenske separatiste i njihove saveznike. Istraga je kao glavnog organizatora označila Achemeza Gočijajeva, etničkog Karačajca, koji je navodno koordinirao transport eksploziva iz Čečenije. Tijekom idućih godina suđenja su završila dugotrajnim zatvorskim i doživotnim kaznama za više osumnjičenih, dok je Gočijajev ostao u bijegu.
Službeni materijali istrage nikada nisu u cijelosti objavljeni, a dio dokumentacije ostao je klasificiran, što je otvorilo prostor za sumnje i kritike o nedostatku transparentnosti.
Najveći lom u službenoj verziji dogodio se 22. rujna u gradu Rjazanu. Stanari jedne zgrade prijavili su policiji sumnjive vreće u podrumu. U njima je pronađen detonator i satni mehanizam, a brzi testovi pokazali su tragove eksploziva.
Vijest je izazvala paniku, a lokalna policija objavila da je spriječen novi teroristički napad. No već idućeg dana FSB je priopćio da se radilo o "protuterorističkoj vježbi" i da su vreće bile pune šećera.
Ta nagla promjena objašnjenja izazvala je ogroman val nepovjerenja. Za mnoge je Rjazan ostao simbol neodgovorenog pitanja: je li to bio stvarni napad koji je pošao po zlu ili doista samo vježba?
U međunarodnim sigurnosnim analizama postoji pojam "false flag" operacije - situacije u kojima država ili organizacija sama inscenira napad, a krivnju prebacuje na neprijatelja. Takve taktike u povijesti su služile kao opravdanje za rat ili obračun s političkim protivnicima, ali i kao sredstvo mobilizacije javnosti oko zajedničkog neprijatelja.
Kada su se dogodili napadi 1999., Vladimir Putin bio je tek nedavno imenovan premijerom, bez jasne političke baze i široke popularnosti. Zemlja je još uvijek bila potresena ekonomskom krizom iz 1998., dok su ratovi na Kavkazu unosili osjećaj nesigurnosti i podjela.
Upravo u takvom kontekstu napadi su omogućili stvaranje narativa o zajedničkoj borbi protiv terorizma, u kojem se Putin profilirao kao odlučan vođa. Njegova poznata izjava da će "teroriste loviti i u zahodima" odjeknula je u javnosti i doprinijela dramatičnom rastu podrške. U samo nekoliko mjeseci Putin je od nepoznatog premijera postao dominantna figura ruske politike, a potom i predsjednik.
Na međunarodnoj sceni reakcije su bile oprezne. Zapadne vlade osudile su napade i izrazile solidarnost s Rusijom, ali je u pozadini ostalo otvoreno pitanje tko je doista stajao iza njih. Američka državna tajnica Madeleine Albright početkom 2000. izjavila je da Washington ne vidi jasne dokaze koji povezuju eksplozije izravno s Čečenijom.
Organizacije za ljudska prava kritizirale su suđenja i nedostatak transparentnosti, dok su pojedini novinari i političari koji su pokušavali istraživati okolnosti napada nailazili na prepreke, pa i na prijetnje.
Neposredna posljedica napada bio je Drugi čečenski rat, koji je započeo u rujnu 1999. ruskom vojnom intervencijom u Čečeniji. Javnost, traumatizirana eksplozijama, u velikoj je mjeri podržala vojnu akciju, doživljavajući je kao odgovor na terorizam.
Rat je bio brutalan, s razaranjem Groznog i velikim civilnim žrtvama, no Moskva ga je prikazivala kao borbu protiv ekstremizma i prijetnje nacionalnoj sigurnosti.
Na unutarnjem planu, napadi i rat omogućili su Putinu konsolidaciju moći. U veljači 2000. izabran je za predsjednika, a tijekom narednih godina uspostavio je sustav snažne izvršne vlasti, središnje kontrole nad medijima i marginalizacije političke opozicije.
Napadi iz 1999. u tom su smislu predstavljali prekretnicu: oni su ne samo okončali turbulentno Jelcinovo doba nego su otvorili prostor za izgradnju onoga što će postati poznato kao "vertikala moći" - centralizirani, autoritarni politički poredak pod Putinovim vodstvom.
Danas, više od dva desetljeća kasnije, napadi iz 1999. i dalje bacaju dugu sjenu na rusku politiku i društvo. U službenom diskursu oni su predstavljeni kao pobjeda države nad terorizmom i polazišna točka Putinove ere. No u javnosti, osobito izvan Rusije, ostaju upamćeni i po neodgovorenim pitanjima, blokiranim istragama i sumnjama u ulogu sigurnosnih službi.
Za jedne, to je priča o borbi protiv islamističkog ekstremizma; za druge, podsjetnik na to koliko je istina krhka kada se ispreplete s političkim ambicijama. Ono što je nesporno jest da su napadi oblikovali modernu Rusiju: oni su Putinu donijeli vlast, Čečeniji donijeli rat, a ruskom društvu donijeli novu eru nepovjerenja, straha i centralizirane moći.