Foto: Hina
SIRIJSKA vojska uz podršku ruskog saveznika preuzela je potpunu kontrolu nad antičkim gradom Palmirom nakon što je odande protjerala džihadiste Islamske države što predstavlja simboličku i stratešku pobjedu režima Bašara al-Asada.
Vojska je uz podršku ruskog zrakoplovstva i specijalnih snaga kao i libanonskog Hezbolaha pokrenula 7. ožujka ofenzivu za preuzimanje Palmire od IS-a koji se u svibnju 2015. domogao grada i njegovih antičkih ruševina svrstanih u svjetsku baštinu UNESCO-a.
Radi se o najvažnijoj pobjedi režima spram IS-a od ruske intervencije u sukob krajem rujna 2015.
"Ako pobijedimo bit će to prvi veliki poraz koji je IS-u nanijela vojska", kazao je u subotu vojni izvor.
Po vojnom izvoru, borci IS-a "povukli su se prema Sohneu (istočno od Palmire), Raki i Deir Ezoru", svojim uporištima na sjeveru i istoku Sirije.
"Inženjerske vojne postrojbe upravo rastavljaju više desetaka bombi i mina unutar antičkog grada" s blagom koje je ekstremistička skupina djelomično uništila, dodao je izvor.
Sektor s antičkim ruševinama bio je potpuno pust u subotu jer se nitko ne usuđuje ondje stupiti zbog mina i zbog otvorenosti terena, izložena pucnjavi snajperista.
Po Sirijskom opservatoriju za ljudska prava "najmanje 400 džihadista IS-a ubijeno je od početka ofenzive".
Militanti Islamske države prošle su godine eksplozivom razorili nekoliko antičkih građevina. Dužnosnik sirijske vlade zadužen za antiku kazao je za Reuters u subotu da su druge antičke znamenitosti u gradu 'preživjele'.
Snimke ovotjednog napredovanja vojske u Palmiri objavljene na sirijskoj televiziji pokazuju da nizovi antičkih stupova i lukova još stoje.
Palmira - pustinjski biser
Palmira, grad palmi, smještena je u srednjoj Siriji i stara 2000 godina. Prije početka rata u Siriji njezine hramove, tisuću stupova i nekropolu s 500 grobova posjećivalo je 150 tisuća turista godišnje.
Palmira je zadnje mjesto na kojemu bi bilo tko očekivao šumu kamenih stupova i lukova. Putnici iz 17. i 18. stoljeća svaki su put bili ponovno oduševljeni onim što su vidjeli - prostranim poljem ruševina usred sirijske pustinje, negdje na pola puta između sredozemne obale i doline Eufrata.
Posjetiteljima je, međutim, glavni razlog razvoja i napretka toga mjesta odmah vidljiv - drevna Palmira nalazi se na rubu oaze datuljinih palmi i vrtova. Smještena je na izvoru vode i na trgovačkom putu s istoka, a samo joj ime kazuje da palme i dalje dominiraju krajem.
Za grad na tako izoliranoj lokaciji, Palmira zauzima važno mjesto u povijesti Bliskog istoka.
Od skromnih početaka u prvom stoljeću prije Krista Palmira je postupno dobivala na važnosti pod vlašću Rima dok u trećem stoljeću gradski vladari nisu izazvali rimsku vlast i stvorili vlastito carstvo od Turske do Egipta.
Priča o kraljici Zenobiji koja se borila protiv rimskog cara Aurelija dobro je poznata. Manje se zna da je Palmira ratovala s još jednim velikim carstvom, onim Sasanidskih Perzijanaca. Sredinom trećeg stoljeća kad su Sasanidi napali Rimsko Carstvo i zarobili cara Valerijana, upravo Palmirci su ih porazili i potisnuli natrag preko Eufrata. Nekoliko desetljeća nakon toga Rim je bio prisiljen oslanjati se na palmirsku vlast kako bi obnovio svoj utjecaj na istoku.
Palmira je veliko bliskoistočno postignuće, grad kao nijedan drugi u Rimskom Carstvu, jedinstven s umjetničkog i kulturnog aspekta. U drugim gradovima glavnu su riječ vodile političke elite, dok je u Palmiri najvažniji bio stalež trgovaca. Njihovim vojnicima specijalnost je bila zaštita trgovačkih karavana kroz pustinju.
Poput Venecije, Palmira je stvorila golemu trgovačku mrežu, no u ovom je slučaju pustinja bilo njezino more, a deve njezini brodovi.
Bogatstvo stečeno trgovanjem s istokom Palmira je uložila u impresivne arhitektonske projekte u gradu.
Impresivno svetište palmirskim bogovima Belov hram razorili su džihadisti Islamske države, kao i pozati slavoluk pobjede, ali široke ulice s kolonadama i kazalište ostali su očuvani. Arheološke iskopine u Palmiri ukazivale na nekad živu bliskoistočnu kulturu s upečatljivim vlastitim identitetom.
Palmirani su svoje monumentalne zgrade ponosno ukrašavali vlastitim semitskim pismom i jezikom umjesto da se oslanjaju na grčki i latinski - norme ondašnjeg antičkog svijeta.
Palmira je razvila vlastiti umjetnički stil, svoju klasičnu arhitekturu. Ukrasi na zgradama i način odijevanja govore o širokoj povezanosti s istokom i zapadom. Bila je to u ono doba kozmopolitska kultura.
No o Palmiri se još uvijek zna relativno malo. Iskopan je samo djelić gradskog prostora. Većina još uvijek leži tek nešto ispod površine, a ne u dubokim slojevima, zbog čega je gotovo nadohvat ruku pljačkašima. I do jučer džihaidstima Islamske države koji ne mare za stoljetnu svjetsku baštinu.