Foto: Obiteljski album
Dvije godine nakon Mahirove tragične smrti, umrli su i Dubravko i Alisa.
Roditelji ovog nesretnog dječaka koji je sebi oduzeo život u prosincu 2015. godine poživjeli su taman još toliko da pokušaju dobiti pravdu za svog sina, koji je, tvrdili su, bio žrtva vršnjačkog nasilja.
Pisali su otvorena pisma medijima, javno govorili o zlostavljanju koje je Mahir trpio od svojih školskih kolega, ali javnost je ostala nijema.
Tek rijetki su vjerovali...
Tek rijetki su vjerovali majci Alisi kada je medijima pisala o svakodnevnim torturama koje je Mahir trpio u školi i van nje. Jednako nepovjerljivi bili su i prema Dubravku koji je u medijima govorio o brutalnom nasilju vršnjaka nad njegovim sinom.
Mahir nije stigao reći mnogo toga, niti se, nakon što je digao ruku na sebe, javio netko od njegovih školskih kolega da ga se prisjeti. Sveučilišni profesori, doktori znanosti, cijenjeni i potrebni čanovi društva i jedan lijepi svestrani dječak trebali su na drugačiji način krasiti naslovne stranice bosanskohercegovačkih medija.
Sada ih više nema
Sada ih više nema. Bolest koja je uslijedila nakon sinove smrti, odnijela je prvo Dubravka, a zatim i Alisu. Ovo je tragedija za koju ne postoje riječi, iako ih je bilo i previše. I prije i sada. Ovu nesretnu obitelj ovdašnja svjetina razvlačila je virtualno jednako okrutno.
Dubravko i Alisa su se hrabro borili da sjećanjem na svog sina spriječe neku sličnu tragediju, ali što su bili glasniji, to ih se sve manje slušalo. Bili su sve usamljeniji, dok nisu ostali potpuno sami i izolirani od svih. Napustili su ih mediji, publika, poznanici.
Brzina i uspješnost izolacije drugačijih u ovdašnjem društvu gotovo je jednaka spremnosti na linč istih.
Danas, nakon Alisine smrti, društvene mreže su opet pune priče o Mahiru i njegovoj obitelji, koju smo svi kolektivno iznevjerili onda kad smo im bili najpotrebniji. Voli ovdašnji svijet da čita o tuđoj nesreći i da se virtualno zgražava nad istom. Kao što voli da virtualno sažaljeva one kojima za života ni blizu nije znao pokazati koliko će mu nedostajati posthumno.
Većina se rijetko suprotstavlja nasilnicima
Crne hronike u BiH najčitanije su novinske rubrike. Uživo se ovdašnja većina rijetko suprostavlja nasilnicima. Tek rijetki dobri ljudi u svoju zaštitu znaju uzeti slabije i napadnute, ili nazvati policiju ako netko u komšiluku mlati ženu ili djecu, ili sve zajedno.
A i ta ista policija nasilnike pušta brže nego ih u stanice policije odvede.
U trenutku dok pišem tekst o Mahiru, Dubravku i Alisi, najčitanija informacija u BiH medijima je da je policajac sa sedam metaka usmrtio svoju suprugu, majku njihovo troje djece. Policajac se nakon zločina predao policiji. Ovo nije prvi put da organi reda na ovaj način „zavode red“ u svom privatnom životu.
Ostale institucije koje bi trebale pomoći najslabijim članovima društva, kao što su centri za socijalni rad, posebna su priča.
U jednom ovdašnjem, zaposlenik zadužen za brigu o najmlađima optužen je da je vrbovao i seksualno iskorištavao dječake iz ugroženih obitelji, a potom ih podvodio poznanicima. Svaki sličan društveni horor prođe tek s virtualnom osudom, dok stvarna potpuno izostaje.
Bahati roditelji i razmažena djeca
U školama, nasilje se zataškava, bahati roditelji i njihova razmažena djeca drže lekcije učiteljima, koji pritisnuti omalovažavanjima svojih zanimanja polako odustaju od toga da budu dobri ispitivači, pedagozi, oni koji se pamte za cijeli život.
Sistem tako pada na svojim najvažnijim, ali i najslabijim karikama. Uspjeh jedne generacije mjeri se po onom što je ostavila generaciji koja dolazi, a ova generacija onima koji dolaze ne ostavlja gotovo ništa do staza utabanih nasiljem, ratnim i poratnim. Poratnim nasiljem, svakodnevnim terorom većine koji ubija preciznije od snajpera.
Patetika je sranje. A posebno naknadna i virtualna. Kolektivni krik ne može sakriti kukavičluk i tišinu kad smo ovoj obitelji trebali i mogli pomoći.
Mahir, Alisa i Dubravko su ubijeni. Počinitelji nikad neće biti nađeni, niti će se samopronaći.
Ernest Hemingway je to objasnio ovako: „Ako ljudi ispolje suviše hrabrosti na ovom svijetu, društvo ih mora gušiti da bi ih slomilo – i tako ih, naravno, ubija. Društvo slama svakoga, ali poslije toga mnogi postaju jaki baš na onim slomljenim mjestima. A one koje ne može slomiti, njih ubija. Društvo podjednako ubija i dobre, i plemenite, i hrabre. Ako ne spadate među njih, možete biti sigurni da će i vas ubiti, samo bez neke naročite žurbe.“
Samo polako, doći će red i na vas.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala