TISUĆE ljudi pružale su ruke s tanjurima, zdjelama, starim kutijama od sladoleda prema zaimači koju je držao Milan Bandić. Zagrebački gradonačelnik i ovog se 1. maja prihvatio kazana pa je sugrađanima dijelio milijun kuna vrijedan grah.
Nekome porciju, nekome dvije, nekome desetak, kako je tko ponio prazne zdjele u Maksimir. Nahranio je Milan veće mnoštvo nego Isus kod Betsaide. Tamo je Isus s pet kruhova i malo ribe zasitio pet tisuća muškaraca, a s njima i djecu i žene im u pratnji. U Maksimiru je Bandić obrok dnevni, dvodnevni, desetodnevni, dao nekoliko puta većem mnoštvu.
Isusovo čudo i Bandićeva kasa
"Kad bismo kupili kruha za dvjesto denara, ne bi bilo dovoljno da svatko dobije malo”, rekoše učenici Isusu. Da je Isus Bandić bio, na to bi se samo nasmijao. Denar je u ono doba bio nadničarska plaća za dan grbljenja u polju. Za dvjesto denara moglo se nahraniti 400 ljudi. I gdje je Isus morao napraviti čudo, Bandić je morao samo zagrabiti u kasu. Milijun kuna – pojma nemamo koliko je to denara, ali više je od 200 – bilo je dovoljno da zagrebački prorok nahrani gladne na maksimirskoj ravni.
Udarnik dijeli grah
"Naš gradonačelnik Milan Bandić dijeli grah. Bit će i za večeru. On je udarnik, ako nije podijelio nekoliko tisuća porcija, nije nijednu. Već 16 godina neumorno radi za grad. Neka mu Bog da još godina“, urlao je s pozornice konferansje koji je nekada bio glumac.
I tako su, uz Božju pomoć, tisuće ljudi uzimale hranu iz ruku čovjeka koji njihovim novcem kupuje ne samo grah nego i vlast, i nužnike od 40 tisuća eura. Sa zahvalnošću su primali par zrna graha, nešto slanine i komadić kobasice. Kao da im ih je darovao, a ne stotinama puta naplatio.
Glad jača od samopoštovanja
"Ne znaš ti, sinko, što je glad“, rekao mi je jedan od nahranjenih koji je nosio vrećicu punu starih kutija od sladoleda. U svaku od njih Bandić je nasuo po zaimaču – dvije graha. Imat će za tjedan dana. Uzeo je, možemo reći, ono što mu pripada, barem dio. Uzeo je ono što je platio više desetaka puta. Pružio je molećivu ruku onome tko mu je uzeo stotinama puta više. Ali, grah je grah. I obrok je obrok. Pun želudac na jedan dan, ili više njih kad se snađeš, važniji je od ono malo samopoštovanja što ti ostane kada platiš režije.
Sve se dijeli, nitko ne pita za novac
A, opet, nije Bandić najgori. On je barem zahvatio u kazan i dao nešto hrane. Drugi su novcem iz iste blagajne kupili karanfile. Lijep simbol 1. maja, ali crvene se cvjetove ne da brstiti, ne pune trbuh. Treći su pak od ljudi koji su većinom odavno u mirovini žicali potpise kojima žele spriječiti da se u mirovinu ne odlazi sa 67 godina ne objašnjavajući kako isplatiti penzije bez toga. Četvrti su pokušavali skupiti nešto glasova na štandovima kunući se u svoj rad u Europskom parlamentu. Peti su dijelili kemijske olovke. Šesti darovali više primjeraka novina nego što su ih prodali u zadnjih deset dana. Sve mukte, sve za narod, a sve preplaćeno.
Još je najpošteniji bio Mirko Norac koji je, dok su se babe gurale za porciju hrane, mirno u kafiću pokraj Maksimira ispijao kavu, sam ju je platio, i pitao se kako to da ga vlada nije odvukla na proslavu obljetnice Bljeska. Ne bi ih ništa koštalo.