Foto: Goran Mehkek / Cropix

ZAMISLITE, bune se Nijemci da im se nitko iz hrvatske Vlade nije očitovao na petnaest investicijskih projekata. E pa, dobrodošli u Hrvatsku.

U zemlju u kojoj vrijede pravila džungle: ovdje uspijevaju najokretniji, napreduju najokrutniji, a opstaju samo najotporniji.

Simpatično je bilo slušati Angelu Merkel kako pred Jadrankom Kosor izjavljuje da bi Hrvatska morala "otkloniti sve prepreke za njemačka ulaganja". Pa kako ne shvaća da su prepreke dio sustava: ako se one uklone, sustav se urušava? A gdje smo onda?

Očaj umjesto nade

Pravila su jasna: prilagodi se ili nestani. Austrijanci se godinama bune zbog otežanog ulaganja u Hrvatsku, u pravilnim intervalima pobune se i Amerikanci, a oni koji se ne bune, više ni ne ulažu. Sada Nijemci šalju svoju kancelarku da intervenira, ali više kao izraz očaja, nego iskrene nade da bi se stvari mogle promijeniti. Ako nisu u proteklih dvadeset godina, zašto bi sada?

I tako dolazimo do hrvatskog paradoksa: što više zazivamo strane investicije, to im više otežavamo uvjete dolaska. I tko onda dolazi? Mafijaši, anonimni bogataši, tvrtke bez kredibiliteta, sumnjiv kapital, ulaganja čija je jedina svrha pranje novca ili devastacija Hrvatske.

Riječju, dolaze oni koji se znaju prilagoditi.

Oni koji znaju podmazati, potkupiti i podmititi. Oni koji su spremni probijati se kroz birokraciju jer znaju da će im se čekanje - na ovaj ili onaj način, ali što prije - isplatiti. Ili pak oni koji će se ogrebati za najbolje poslove i najsočnije komade kolača, kao što su recimo banke ili telekomunikacije.

Ugledajte se na hrvatske tajkune

Umjesto da šalju svoje premijere i predsjednike u izvidnicu, strani investitori mogli bi se ugledati na Miroslava Kutlu, Ivicu Todorića, Željka Keruma, Tomu Horvatinčića, Roberta Ježića, Gorana Štroka i njima slične hrvatske poduzetnike, pa će shvatiti kako se može uspjeti u hrvatskoj državi.

Uostalom, nemojmo se zavaravati. Nijemci, Austrijanci i poneki Amerikanac pokazali su već da se znaju prilagoditi pravilima hrvatske džungle. Znaju koje političare moraju potkupiti, koje institucije potplatiti, koje zakone zaobići, pa čak i koje lokalne sredine izbjeći.

Bechtel, Enron, BLB...

Sjetimo se, recimo, kako je američki Bechtel dobio od svog lobista Miomira Žužula posao izgradnje autoceste od Dugopolja do Šestanovca. Kako je Sanader s Edmundom Stoiberom dogovarao prodaju Hypo Alpe Adria banke bavarskoj BLB banci. A da ne ulazimo sad u sve ono što je Hypo radio u Hrvatskoj...

Dakle, nije da stranci baš ne znaju ulagati u Hrvatsku. Samo očito ne znaju svi. Ili barem ne znaju jednako dobro.

I zato je zabavno slušati sve te HDZ-ove bajke o stranim ulaganjima u Hrvatsku. Ministri se hvale projektima, premijerka reciklira arhivske liste investicija, stručnjaci apeliraju na ulaganje u strateške gospodarske grane, a onda dođe njemačka kancelarka i svima im izvuče uši zato što blokiraju petnaest njemačkih projekata.

Bilo bi sve to jako smiješno, samo što baš i nije.

Da stvari budu još depresivnije, perspektiva nije svijetla ni s ove strane ogledala. Zbog neugodnih iskustava sa sumnjivim stranim kapitalom, hrvatska javnost panično skače na svaku najavu ulaganja u Hrvatsku.

Koliko god bili gladni svježeg kapitala, toliko smo prema njemu skeptični. Otud onda otpori lokalnih vlasti, otpori sindikata, otpori raznih udruga, otpori medija i politike.

Kome se onda više ulaže u takvu zemlju? Nikome pri zdravoj pameti, čistom kapitalu i poštenim namjerama...

Brijuni rivijera

Evo i najsvježijeg primjera, projekta Brijuni Rivijera. Tko će se javiti na taj natječaj? Kako će biti prihvaćen onaj tko se bude javio? I tek na kraju stižemo do onog najvažnijeg, koliko će izdržati taj koji će dobiti posao?

U ovoj džungli na snazi je još uvijek neoboriv postulat kapitalizma: ono što te nije ubilo, ubit će te kad dođeš u Hrvatsku.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje