NA DANAŠNJI dan prije 29 godina crnogorski admiral Vladimir Barović na Visu je počinio samoubojstvo zbog agresije JNA i crnogorskih rezervista na Hrvatsku. To je po njemu predstavljalo djelo koje je u potpunoj suprotnosti s crnogorskom časti.
Admiral Barović, koji je bio zapovjednik ratne mornarice za područje Istre, izvršio je samoubojstvo 29. rujna 1991. godine nakon što je odbio naredbu da bombardira primorske gradove u Hrvatskoj. Barović je u svom oproštajnom pismu, koje je napisao na Visu, gdje se tada nalazilo zapovjedno mjesto bivše Jugoslavenske ratne mornarice, naveo i razloge koji su ga naveli na taj čin.
Glavni razlog je nerazumna agresija JNA i crnogorskih rezervista na Hrvatsku koja, po mišljenju admirala Barovića, predstavlja djelo suprotno tradicionalnom crnogorskom poimanju časti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio, smatrao je admiral Barović koji si je oduzeo život suočen s vlastitom nemoći u sprječavanju djelovanja JRM-a na razaranju hrvatskih gradova te zbog potpunog neslaganja s odlukama vrhovnog zapovjedništva bivše JNA.
"Jedini metak na koji Crna Gora može biti ponosna"
Barović se ubio u vrijeme kad je i onim najoptimističnijima bilo jasno da će rat biti nemoguće izbjeći. Barović je, poput mnogih drugih u to doba, mogao ići lakšim putem i slijepo izvršavati naredbe iz vrha JNA, koja je u to doba već u potpunosti bila u službi Slobodana Miloševića.
No Barović to nije želio učiniti. U vrijeme kad je dobar dio Crne Gore bio podržao zločinačku politiku iz Beograda, a neki su joj se razarajući Dubrovnik bili i pridružili, Barović je pričao o časti koja mu ne dopušta da granatira ljude koji mu ništa nisu skrivili.
Pokopan je u Herceg Novom, a u trenutku smrti imao je 52 godine.
"Jedini metak u ovom ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM-a. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to bilo naređeno", napisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.