DOSTA je bilo insinuacija i sumnjičenja. Dosta je bilo obiteljskih naslikavanja na skupocjenim nekretninama. Dosta je bilo nabijanja na nos bogatstva stečenog marljivošću i pameću. Svega toga nam je dosta. I zato želimo da se Nadana Vidoševića napokon strpa iz rešetaka.
Riješimo to kako bismo mogli u miru nastaviti s predsjedničkom kampanjom. Da se možemo napokon posvetiti izbornim programima svih kandidata, a ne da se već mjesec dana kampanja vrti oko bogatstva Nadana Vidoševića: odakle mu, kako ga je stekao, tko mu je dao, gdje je ukrao, čime je zaradio, jel to oteto ili prokleto, mamino ili državno...
Od koljevke do groba, najljepše je privatizacijsko doba
Čak je i sinoćnje Otvoreno HTV-a proteklo u znaku napada na Vidoševića. "Vidošević je bio ministar u doba pretvorbe i privatizacije", ražestio se flegmatični Ivo Josipović, upirući prst optužbe u onoga koji ga postojano slijedi u predizbornim anketama.
Nije problem što se takav čovjek u porijeklo čije imovine svi upiru prstom kandidira za predsjednika Republike. I što ima realne šanse da zasjedne na Pantovčak. Problem je što je takav čovjek - dakle, sumnjivog porijekla imovine - još uvijek na slobodi.
Pravna države živi vječno!
I znate što je još problem? Što je Nadan Vidošević cijelu tu imovinu imao i prije mjesec dana, kad je istaknuo kandidaturu za predsjednika države. I što je kao takav, dakle suspektan i potencijalno kriminalan, proveo 15 godina na čelu Hrvatske gospodarske komore.
Nitko tada nije problematizirao njegovu imovinu. Nitko se nije bavio njegovom poduzetnom majkom. Nitko nije upozoravao na činjenicu da je taj čovjek možda odgovoran za kriminal u pretvorbi i privatizaciji, niti su se previše bavili činjenicom da se protiv Vidoševića pripremala optužnica zbog utaje poreza u Hajduku. Bio je ugledan član društva, točno onoliko koliko to društvo može biti ugledno. I zašto je onda Nadan Vidošević postao izuzetak? I ima li rezona da postane egzemplar?
"Postoji tok novca, postoje porezi i imovina, te je putem toga moguće otkriti kriminal. Stoga, da bi se doista uhvatili kriminalci, moramo razgovarati s aspekta struke, a ne politike. Najvažniji preduvjet rješavanja kriminala privatizacije je funkcioniranje institucija i od toga treba početi." izjavio je Nadan Vidošević u emisiji Otvoreno Mislava Togonala na HRT-u.
Na ražnju ni žrtveni jarac
E pa lijepo. Ako je Vidošević to sam rekao, onda je na pravnoj državi da posluša njegov savjet, te napokon otkrije tokove novca, pročešlja poreze i imovinu, pa da se konačno riješi taj problem koji koči cijelu predsjedničku kampanju. Ako je kriv, u zatvor. Ako nije, nastavimo sa životom.
Nažalost, ovo nije priča (samo) o Nadanu Vidoševiću. Ovo je priča o samostalnoj Hrvatskoj u kojoj je Kutle paradigma "kutleraja", a čak ni on nije osuđen. To je priča o društvu u kojem je dobar dio bogatstva sagrađen na otetom, ukradenom ili opranom novcu.
Priča je to o politici koja je stvorila preduvjete za krađu, a potom lopovima omogućila da postanu ugledni poduzetnici, biznismeni i stupovi društva. Priča je to i o pravosuđu koje nije sposobno osuditi čak ni žrtvenog jarca Ivana Heraka, a kamoli Kutlu ili nedajbože neke od njegovih ortaka. I kojemu se ne vjeruje ni kad hapsi, ni kad oslobađa. Priča je to o državi u kojoj je sve podložno sumnji. A ništa se ne dokazuje.
Ostao tek ciničan osmijeh
Nije, dakle, problem što se Vidošević kandidira za predsjednika države i što se tek tada dižu na noge (pojedini) mediji i neki protukandidati. Problem je što takav - navodno suspektan i mutan - čovjek može uopće biti kandidat na izborima. I što kao takav - opet navodno odgovoran za pretvorbeni kriminal, utaju poreza i repove iz privatizacije - može biti šef Kraša i Gospodarske komore. I što takav tip uopće hoda po svom imanju bez lisičina na rukama. Opet, ako je kriv, u zatvor s njim.
Sve dok se to ne dogodi, javne rasprave o Vidoševićevoj imovini jalove su i frustrirajuće, a cinični osmijeh Vesne Pusić u Otvorenom tek isprazna manifestacija nemoći. Da je Hrvatska normalna država - s normalnom vlašću, pravosuđem, policijom, poreznicima - tada slučaj Nadana Vidoševića (a on već doista poprima dimenzije slučaja) uopće ne bi bio moguć.
Ne bi postojale sumnje u porijeklo njegove imovine, ne bi nekažnjeno prolazile insinuacije novinara i protukandidata da je pretvorbeni kriminalac, ne bi se vukli repovi Dalmacijacementa, Hajduka, Meštrovićeve galerije... No, budući da je ovo imitacija države, tada je sve nabrojano moguće. I još puno toga. Čak i previše.