Pravobraniteljica za djecu Tatjana Katkić Stanić u intervjuu za Hinu komentirala je slučaj trogodišnjaka iz Zadra, nasilje među djecom, sigurnost u školama, kaznenu odgovornost maloljetnika, električne romobile, seksualno nasilje nad djecom te korištenje društvenih mreža.
Hrvatsku je potresao slučaj trogodišnjaka koji je teško stradao u požaru u stanu u kojem je bio sam. Vidite li odgovornost sustava?
U ovom trenutku još nemamo sve informacije o slučaju, a najvažnije je da se dijete oporavi. Odgovornost postoji na više razina. Ako bilo tko primijeti dijete koje samo hoda ulicom, plače u kući ili postoje druge okolnosti koje upućuju na ugroženost, treba odmah obavijestiti policiju i Hrvatski zavod za socijalni rad.
Kod obitelji koje su već pod određenim mjerama ključna je suradnja socijalne skrbi, liječnika, pedijatara, vrtića i svih koji su u kontaktu s djetetom i roditeljem.
Ako su ugroženi zdravlje i sigurnost djeteta, to je crveni alarm sustavu socijalne skrbi. Tada treba poduzeti žurnu mjeru i dijete odmah izdvojiti iz obitelji kako bi se zaštitili njegov život i zdravlje.
Polusestra dječaka tvrdi da je obitelj upozoravala nadležne službe, ali reakcija je izostala?
Treba utvrditi što se konkretno događalo, jesu li službe bile upozorene i kako su procijenile rizik. Rizici se procjenjuju pojedinačno. Ono što predstavlja ozbiljnu opasnost za trogodišnje dijete ne mora predstavljati isti rizik za petnaestogodišnjaka.
Kod tako malog djeteta nije dovoljno samo izreći mjeru, nego treba kontinuirano pratiti sigurnost, zdravlje i život djeteta. Ako je ono ugroženo, dijete se odmah izdvaja iz obitelji, a odluku Hrvatskog zavoda za socijalni rad u roku od 72 sata mora potvrditi sud.
Ministar kaže da je izdvajanje djeteta krajnja mjera?
Točno je da je to krajnja mjera kojoj treba pristupati oprezno. Stručnjaci socijalne skrbi često su u poziciji dežurnog krivca - javnost ih osuđuje ako dijete izdvoje, ali i ako ga ne izdvoje.
Procjene su vrlo složene jer se okolnosti u obiteljima mijenjaju. Zato je potrebno osnažiti stručnjake za procjenu rizika, poboljšati međuresornu suradnju i osigurati pravodobnu razmjenu informacija.
Problem je i nedostatak stručnjaka koji rade s djecom i obiteljima. Sustav je posljednjih godina velikim dijelom usmjeren na novčane naknade i prava osoba s invaliditetom, zbog čega je došlo do manjka stručnjaka, ali i velikog broja vrlo mladih stručnjaka u službama za djecu i obitelj.
Nakon teškog napada u zagrebačkoj školi, jesu li hrvatske škole sigurne?
Generalno mislim da su škole sigurno okruženje i odgovornost je odraslih da se djeca u njima osjećaju sigurno. No tragični događaji pokazuju da su potrebni dodatni oprez i prevencija.
Postajemo društvo u kojem postoje sve veći rizici za nasilje. Odgovornost za to nije na djeci, nego na nama odraslima. Posljednjih godina razvija se kultura nasilja. Dovoljno je pogledati komentare na portalima i društvenim mrežama, gdje vidimo govor mržnje, isključivost i pozive na linč.
Odrasli djeci daju vrlo loš primjer. Čak i saborski zastupnici i ljudi koji bi trebali predstavljati autoritet međusobno se vrijeđaju i omalovažavaju zbog različitih stavova.
Kako bi društvo trebalo reagirati na nasilje među djecom?
Nakon slučaja u Dubravi, kada je skupina djece mlađe od 14 godina pretukla drugu osobu, snimke nasilja danima su kružile društvenim mrežama. To pokazuje da zatvaramo oči pred takvim sadržajem.
Ako roditelj ne razumije da je ponašanje njegova djeteta društveno opasno i da je nasilje neprihvatljivo, teško je očekivati da dijete neće ponoviti takvo ponašanje.
Sve češće susrećemo i planirane sukobe. Roditelji moraju postavljati granice, korigirati neprihvatljivo ponašanje i biti dosljedni, a ne opravdavati dijete. Dijete mora dobiti jasnu poruku da je nasilje neprihvatljivo i da je odgovorno za svoje postupke, uz istodobnu stručnu pomoć i podršku.
Dio roditelja i profesora traži spuštanje dobne granice kaznene odgovornosti s 14 na 12 godina?
Same sankcije ne daju željene rezultate. Vidimo to i u zemljama koje imaju vrlo stroge kazne, poput SAD-a, a istodobno visoke stope nasilja.
I sada postoje mogućnosti intervencije prema djeci mlađoj od 14 godina. Njima se ne izriču odgojne mjere prema Zakonu o sudovima za mladež, ali mogu se primijeniti mjere obiteljskopravne zaštite. U krajnjem slučaju dijete s problemima u ponašanju može biti izdvojeno iz obitelji i smješteno u ustanovu socijalne skrbi ili specijalizirano udomiteljstvo.
Razlika je u tome što se djetetu mlađem od 14 godina ne može izreći upućivanje u odgojni zavod ili maloljetnički zatvor. To, međutim, ne znači da dijete nije odgovorno za svoje ponašanje.
Smanjenje dobne granice samo po sebi neće riješiti uzroke problema. Obiteljski zakon već omogućuje mjere prema roditeljima i djeci, a Kazneni zakon predviđa i mogućnost kažnjavanja roditelja.
U školama i javnom zdravstvu nedostaje stručnjaka...
Ministarstvo obrazovanja zaposlilo je veći broj psihologa i sada ih je u školama više od 1100. Problem je, međutim, kako se njihov rad organizira.
Događa se da psiholozi rade rasporede, zamjenjuju nastavnike na satovima i obavljaju druge poslove umjesto da se njihov stručni potencijal koristi za prevenciju, ranu procjenu rizika i intervencije.
Nedostaje i međuresorna suradnja s liječnicima školske medicine, a u školama nemamo socijalne radnike. Za djecu kod koje postoje povećani rizici trebalo bi formirati proširene stručne timove koji bi se redovito sastajali i zajedno procjenjivali potrebe.
Velik dio djece nema poremećaje mentalnog zdravlja, nego im treba pomoći da nauče regulirati emocije, razviju socijalne vještine i drugačije reagiraju na nasilje.
Važno je educirati i roditelje. Dijete koje se odgaja kaznom i nasiljem uči da je nasilje prihvatljiv oblik ponašanja.
Ministar Davor Božinović najavio je kazne od 1000 do 3000 eura za roditelje i druge odrasle koji djeci daju električne romobile. Je li to potrebno?
Nažalost, bojim se da jest. Više smo puta apelirali na roditelje da djeci ne kupuju električne romobile, a upozoravala je i policija.
Zabilježeno je više od 180 postupaka u kojima su djeca ili maloljetnici bili počinitelji prekršaja. Tijekom ove godine zabilježena su i dva smrtna slučaja te velik broj teških ozljeda.
Očito upozorenja nisu bila dovoljna, pa su ponekad potrebne i sankcije kako bi roditelji i članovi obitelji shvatili da se nesreće ne događaju samo nekoj drugoj djeci.
Što predlažete u izmjenama kaznenog zakonodavstva?
Tražimo dodatno reguliranje svih seksualnih kaznenih djela na štetu djece, oštrije kazne, procjenu rizika i kontinuirano praćenje počinitelja.
Tražimo i da se podaci o takvim počiniteljima trajno čuvaju za potrebe institucija u kojima bi se oni u budućnosti mogli zaposliti na poslovima s djecom.
Prošle godine imali smo 35 presuda kojima je za takva kaznena djela izrečen rad za opće dobro, što smatram apsolutno neprihvatljivim. Više od polovice izrečenih zatvorskih kazni bilo je kraće od pet godina.
Sudska praksa pokazuje da suci trebaju biti osjetljiviji na težinu takvih kaznenih djela i njihove posljedice za djecu. Neprimjerena reakcija društva šalje poruku da će netko uskoro ponovno pokušati učiniti nešto slično.
Treba li mijenjati riječki program zdravstvenog odgoja?
Naš je stav da bi zdravstveni odgoj trebalo urediti na nacionalnoj razini i u izradu uključiti širok krug stručnjaka, roditelja i drugih dionika.
Trebalo bi pitati i djecu i mlade što im je potrebno i što žele naučiti.
Dok su takvi programi u nadležnosti lokalne samouprave, moraju biti usklađeni s Konvencijom o pravima djeteta i hrvatskim zakonima, znanstveno utemeljeni i prilagođeni psihofizičkoj i razvojnoj dobi učenika. Potrebna je i suglasnost roditelja, a za eventualne stručne dvojbe nadležna je Agencija za odgoj i obrazovanje.
Što mislite o mogućoj zabrani društvenih mreža za djecu mlađu od 13 godina?
Nedvojbeno je da treba učiniti više kako bi se djeca zaštitila u digitalnom okruženju. Potrebni su kvalitetnije uređene digitalne usluge, Nacionalni plan za djecu i mlade u digitalnom okruženju te programi medijske i informacijske pismenosti.
Prije eventualne zabrane treba provesti stručnu raspravu i uključiti djecu. Ona su svjesna negativnih posljedica društvenih mreža i često se i sama zalažu za određena ograničenja.
Treba, međutim, razmotriti i rizike zabrane - hoće li ona doista zaštititi djecu ili će ona pronaći načine da je zaobiđu i pritom se izložiti dodatnim opasnostima.
Iskustva zemalja koje su već uvele ograničenja zasad ne pokazuju očekivane rezultate.
Zabrane same po sebi neće smanjiti rizike, ali digitalni odgoj može. Potrebno je raditi na digitalnoj higijeni djece i roditelja, učiti djecu razumjeti sadržaje kojima su izložena, prepoznati rizike te digitalne alate koristiti zdravo, sigurno i uravnoteženo.