Screenshot: YouTube
SOPHIE KASIKI jedna je od rijetkih žena sa zapada koja je bila u sirijskom gradu Raqqi, glavnom gradom samoproglašenog kalifata ISIS-a te se uspjela vratiti na sigurno i ispričati svoju priču u knjizi "U noći ISIS-a".
"Prije bi nas oboje ubila nego dopustila svome sinu da postane ubojica i padne u kandže tih čudovišta", započinje svoju priču Sophie.
"Osjećala sam ogromnu krivicu. Pitala sam samu sebe kako mogu nastaviti živjeti znajući da sam odvela vlastitog sina u Siriju. Mrzila sam one koji su me izmanipulirali, iskoristili moju naivnost i nesigurnost. Mrzila sam samu sebe, priča 34-godišnja Sophie koja nije željela otkriti svoje pravo ime zbog straha od odmazde ISIS-a.
Sophie je rođena u Kongu te odgojena u katoličkoj obitelji. U dobi od devet godina, nakon smrti majke, sa starijom je sestrom otišla živjeti u Pariz. Smrt žene koju još uvijek naziva svojim "anđelom čuvarom" u njoj je izazvala duboku depresiju koja je obilježila ostatak njezina života.
Dok je kao socijalna radnica pomagala obiteljima imigranata, Kasiki se odlučila preobratiti na islam te to zatajiti od svog muža ateista. Njezina nova vjera pružila joj je kratkotrajnu utjehu. Ubrzo je upoznala tri muslimana, deset godina mlađih od nje koje je iz milja nazvala "Les Petits ("maleni") i prihvatila ih kao mlađu braću.
"Znali su koliko sam nesigurna"
U rujnu 2014. ta su tri mladića nestala da bi se uskoro pojavili u Siriji otkuda su svakodnevno komunicirali sa Sophie. Pokušala ih je nagovoriti da se vrate, objašnjavajući kako nedostaju svojim obiteljima, no ubrzo su se uloge promijenile.
"Mislila sam da ja kontroliram situaciju, no ubrzo sam shvatila kako su vjerojatno obučeni da regrutiraju ljude poput mene. Malo po malo iskorištavali su moje slabosti. Znali su da sam siroče i da sam prešla na islam, znali su koliko sam nesigurna", priča Sophie.
U veljači prošle godine svome je suprugu rekla kako zbog posla mora otputovati u sirotište u Istanbulu na nekoliko tjedana te je sa sobom povela njihovog sina. Umjesto u Istanbul uputila se dobro poznatom džihadističkom rutom preko juga Turske do Sirije.
Kad je stigla u Raqqu shvatila je kako će njen svakodnevni život biti drugačiji od od onog na koji je navikla. Naređeno joj je da nigdje ne izlazi sama, a džihadistima koji su je prekrili od glave do pete predala je svoju putovnicu. Također su joj ograničili komunikaciju s obitelji u Francuskoj.
Radila je u bolnici za porode gdje je ostala u šoku vidjevši stravične uvjete u kojima su žene rađale te nebrigu zaposlenih za patnje pacijenata. Stan u kojem je živjela napustili su njegovi vlasnici, a kanarinci u kavezu koje su ostavili iza sebe bili su metafora zatočeništva u kojem se našla sa svojim sinom.
Osjećala se paraliziranom dok je gledala obiteljske fotografije koje joj je e-mailom slao njezin suprug te je shvatila kako je napravila ogromnu pogrešku.
"Molila sam da me puste kući. Rekla sam im kako mi nedostaje moja obitelj te da moj sin mora vidjeti svog oca. Odgovorili su mi kako žena sama s djetetom ne može ići nigdje te da će me ubiti ili kamenovati ako pokušam pobjeći. Strahovala sam da će netko doći i odvesti me u zatvor, a da ću sina morati ostaviti s njima. Stalno sam razgovarala s njim i govorila mu koliko ga otac i ja volimo. Nadala sam se da će mu te poruke ostati u sjećanju te da neće imati snage ubijati ako padne u ruke ISIS-a", kaže Sophie.
"Miči ruke s moga sina"
Kad je jedan Francuz pokušao odvesti njenog sina na molitvu u džamiju, nešto se u njoj prelomilo.
"Miči ruke s moga sina", rekla mu je Sophie nakon čega ju je muškarac udario u lice.
"Bila sam sama u stranom gradu gdje nikoga ne poznajem i nisam znala jezik. Pogledala sam svog sina i znala sam da sam učinila najgoru pogrešku u svom životu. Znala sam da moram biti snažna i učiniti sve kako bi ga izvukla", priča Sophie.
"Te su žene u borcu ISIS-a vidjele svog princa na bijelom konju, nekog tko je moćan i snažan te će ih moći zaštititi. Iz tog se zatvora moglo izaći jedino ako biste se oženili za jednog od boraca. Žene sa zapada služile su jedino kako bi rodile djecu ISIS-ovcima", kaže Sophie.
Sljedeći dan shvatila je kako njezini tamničari dogovaraju vjenčanje te je primijetila otključana vrata i sa sinom pobjegla iz zatvora. U svoj ih je dom primila lokalna obitelj koja je pruživši im sklonište stavila svoje živote na kocku. U noći 24. veljače 2015. jedan je mladi Sirijac Sophie i njenog sina koji se skrivao ispod niqaba, motorom prevezao do granice s Turskom. Da su zaustavljeni na kontrolnim točkama ili uhvaćeni u bijegu, svi troje bili bi pogubljeni.
U Parizu, Kasiki su ispitali djelatnici francuske obavještajne službe te je provela dva mjeseca u zatvoru bez ikakvog kontakta s obitelji. Danas se pomirila sa suprugom, no još uvijek joj prijete optužbe za otmicu djeteta.
Krivnja koja paralizira
"Kad pogledam unatrag, pitam samu sebe, kako se sve to dogodilo, kako sam to mogla učiniti. Da, bila sam naivna, zbunjena, krhka i ranjiva, no kako su mi ti obični i ne naročito bistri dječaci uspjeli isprati mozak? To je pitanje koje si stalno postavljam", kaže Sophie.
Kad se vratila u Francusku, suprug joj je pokazao fotografiju koju mu je poslao ISIS, a na kojoj njihov sin pozira s automatskom puškom u ruci.
"Očito su ga fotografirali dok smo bili tamo, no ja sam je tek tada vidjela prvi put i osjetila sam nevojerojatnu mučnini", kaže mlada Francuskinja.
Sophie Kasiki zna da se iz pakla ISIS-a izvukla pukom srećom te kako kaže, mora učiniti sve da spriječi druge da ponove njenu grešku.
"Uvijek ću osjećati krivnju što sam sina odvela u taj pakao. Krivnja je tako jaka da se ponekad osjećam paraliziranom. Ipak, moram biti jaka i nastaviti, najgore je iza nas, pobjegli smo iz okova tih ljudi i živi smo i zdravi", kaže Sophie.