PRED posljednje izbore se često govorilo kako su oni prvi "normalni" i "redovni" izbori u hrvatskoj povijesti, odnosno kako se na njima ne rješavaju nikakva sudbinska pitanja niti donose dramatične odluke, pa bi nedostatak drame sa sobom trebao donijeti malo više nekakve "europske" političke kulture i međusobnog uvažavanja među protivnicima. Ne treba biti čak ni preveliki cinik da se u epilogu te utakmice vidi kako nema ni traga od nekakve "europske političke kulture".

Naprotiv, postizborno razdoblje je po razini međusobnog pljuvanja i podmetanja daleko sličnije jeftinim akcijskim filmovima, i to ne onim današnjim koje je uškopila holivudska "politička korektnost", nego onim iz 1970-ih i 1980-ih, kada su se nudila jednostavna, i na fizičkoj sili temeljena, rješenja za komplicirane društvene probleme. Današnji trenutak hrvatske političke stvarnosti bi se još preciznije mogao opisati sa standardnom scenom pred samo krvavo finale takvih ostvarenja, kada bi protagonist predstojeće nemilosrdno tamanjenje negativaca opisivao i opravdao s rečenicom "Ovo je postalo osobno".

Ta bi fraza također mogla poslužiti kao najkraći i najbolji opis međusobnih odnosa dviju najvećih hrvatskih stranaka. Suparništvo HDZ-a i SDP-a se iz nekakvih apstraktnih ideoloških i programskih sfera – ako je tamo uopće i bilo – spustilo na jednu daleko nižu, primordijalnu razinu koja bi se daleko lakše dala pročitati kao osobni sukob, odnosno netrpeljivost između Ive Sanadera i Zorana Milanovića.

Razlog za to će mnogi vidjeti u "personaliziranoj" izbornoj kampanji koja je za rezultat na izborima donijela dvostranačje, koje, pak, zahvaljujući autokratskom modelu na kome funkcioniraju hrvatske stranke donijela personalizaciju hrvatske politike. Mnogo važniji razlog leži u tome da su i HDZ i SDP u ideološkom i programskom smislu toliko slične, da su različite osobnosti na čelu tih dviju stranaka – ako se zanemari"predpolitički" ustaško-partizanski ili prozaični klijentelistički razlozi – jedini orijentir prosječnom biraču za koju će se od dvije opcije opredijeliti.

Ta je personalizacija donijela i neugodno iznenađenje. Umjesto da svođenje hrvatske političke drame na dva čovjeka olakša postizanje konsenzusa i smirivanje strasti, ono je dovelo do oštre podjele Hrvatske na sanaderitski i milanovićevski tabor, i postizbornog nastavka izborne kampanje kao bespoštednog rata do istrebljenja u kome se ne biraju sredstva.

Razlog je u tome što jednostavnost opcija dovodi do prilično jednostavnih ishoda za sudionike hrvatske političke scene – uspjeh ili politička smrt. O tome najbolje svjedoči sudbina malih stranaka koje se pometene u brutalnom uvođenju dvostranačja. Stoga je razumljivo da je Milanović sada prisiljen boriti se za svoj politički opstanak, kao i opstanak svoje stranke. S obzirom da njegov suparnik nije birao sredstva u nastojanju da ostane na vlasti, teško je očekivati da će pokazati nekakvu milost i suzdržanost ukoliko se pokaže prilika da se SDP trajno eliminira kao relevantan faktor hrvatske političke scene.

Takva se prilika pojavila upravo sada kada je čelnik SDP-a izložen žestokim medijskim kritikama, političkoj marginalizaciji, ali i djelovanju "zdravih snaga" i drugih protivnika unutar vlastite stranke koji mu ne mogu oprostiti čupanje poraza iz ralja sigurne pobjede. Milanović je, stoga, htio to ili ne, prisiljen sve te napade shvatiti osobno i na njih reagirati po načelu "na ljutu ranu ljuta trava", odnosno sve manje birati sredstva kojima bi produžio svoj politički život, a i život svoje stranke.

Taj je proces sve samo sve ne ugodan po oči i uši, a mnogim idealistima se zbog njega lome srca i ruše iluzije. Još je neugodnije to što se ova drama nastavlja u blagdanskom ozračju, a i najnoviji slučaj vezan uz koaliciju SDP-HDSSSB u Osijeku i njeno opravdavanje spominjanjem nečijih krvnih zrnaca pokazuje da čak i osobni obračun dvojice stranačkih čelnika može imati kolateralne žrtve.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr