NA DNU središnjeg dijela Arktičkog oceana, koje je prekriveno ledom i udaljeno od bilo kakve obale, jako je teško pronaći bilo kakav izvor hrane. Kada znanstvenici na tom području skupe uzorke jezgre morskog dna, obično izvuku gomilu blata u kojem se nalazi samo nekoliko organizama vidljivih golim okom.
No, 2011. godine su u jednome uzorku pronašli nešto što nalikuje na morskog "polarnog medvjeda", kako je to biće opisala studentica koja ga je uočila.
"Ono što je izgledalo kao bijelo krzno, zapravo je bio dio spužve. Na ovome području možete na svakom četvornom kilometru naći jednu spužvu. Tako da smo pomislili kako se radi o velikoj slučajnosti da smo naletjeli na tu životinju", rekla je morska biologinja Antje Boetius, s njemačkog Instituta Alfred Wegener.
Čime se te spužve hrane?
Kada su se znanstvenici 2016. vratili na isto mjesto sa svjetlima i kamerama, pronašli su na vrhu ugaslog podmorskog vulkana područje koje je gotovo u potpunosti bilo prekriveno spužvama. Stručnjaci su ostali u šoku jer nisu znali čime su se ova bića mogla hraniti, piše National Geographic.
Ispostavilo se da su se morske spužve "gozbile" fosiliziranim ostacima nekadašnje kolonije cijevnih crva; što znači da je ovo prvi put da je pronađena životinja koja se hrani fosilima. Naime, spužve su vrlo jednostavne, ali uspješne životinje. Nemaju mišiće, živce, organe. No, imaju jednu osobinu koja im pomaže da se prilagode i prežive u širokom rasponu okruženja – oslanjaju se na pomoć mikroba.
One u svojim šupljikavim tijelima ugošćuju različite zajednice mikroba, kao što su bakterije, mikroalge i arheje. Ovi mikrobi mogu značajno doprinijeti metabolizmu svog domaćina; što se ispostavilo da je slučaj i kod ovih arktičkih spužvi.
Simbioza s bakterijama
Većina spužvi u Langseth Ridgeu su bakteriospužve, odnosno značajan postotak njihove mikrobne populacije čine bakterije. Pokazalo se da su bakterije koje naseljavaju ove spužve ključne za njihovu čudnu prehranu.
Nekada davno, prije više tisuća godina, te su vulkanske podvodne planine bile aktivne. Takve hidrotermalne regije olakšavaju razvoj ekosustava, čak i u tamnim, hladnim vodama pri čemu su i nastale kolonije cijevnih crva.
Kad su podmorske planine postale neaktivne i ohladile se, izumrli su i okolni ekosustavi ostavljajući za sobom svoje fosilne ostatke. A spužve se sada mogu njima hraniti uz pomoć svojih mikroba, navodi Science Alert.
"Stvarno je nevjerojatno to da ove spužve koriste izvore hrane koji nisu probavljivi drugim organizmima. To potvrđuje ranija otkrića da simbioza s bakterijama omogućuje veliku fleksibilnost u nabavi hrane", kazao je morski ekolog Jasper de Goeij sa Sveučilišta Amsterdam.
Bebe spužve
Postavlja se pitanje kako su spužve, za koje se čini da se skoro uopće ne kreću, uspjele na ovome području doći do ove "gozbe" fosiliziranih crva. Morski biolog Autun Purser, s njemačkog Instituta Alfred Wegener, smatra da su na to mjesto stigle kao ličinke.
"Postoje kolonije sličnih spužvi u južnim norveškim vodama tako da je moguće da su ličinke došle otamo. Neke od njih su zapele na vrhu i neočekivano zatekle obilje hrane", rekao je Purser.
Kako su spužve provodile puno vremena hraneći se fosilima cijevnih crva, vjerojatno je došlo do razmnožavanja simbiotskih bakterija koje su im pomagale u probavi. Odrasle spužve su zatim prenijele ovaj vrlo prilagođen mikrobiom na sljedeću generaciju nakon što su iz svojih tijela "izrodile" nove genetski identične spužve.
Spužve se također mogu razmnožavati i spolno, ali ličinke može odnijeti morska struja, što može biti rizičan faktor ako živite u negostoljubivom području.
Istraživanje naziva Giant sponge grounds of Central Arctic seamounts are associated with extinct seep life objavljeno je u časopisu Nature Communications.