VIŠE od 30 godina nakon propasti socijalizma u Hrvatskoj još uvijek postoje kompanije koje su u državnom vlasništvu, imaju nagomilane dugove i zastarjelu proizvodnju te bi po svakoj ekonomskoj logici trebale propasti, a država ih sve ovo vrijeme drži na životu.
Zombi-firme koje služe samo za kupovanje socijalnog mira
Takve kompanije u ovom trenutku isključivo služe za kupovanje socijalnog mira i održavanje politički podobnog managementa koji izvlači financijsku korist koja se još može izvući. Lista takvih zombi-kompanija je poduža, i puna djelatnosti u kojima država nema što tražiti. Zašto bi moderna država trebala biti vlasnik tvornice za izradu radijatora, za izradu užadi i otirača ili, pak, za izradu muških košulja?
Objavljeno je da jedna takva kompanija, Orljava, ipak ide u stečaj zbog nagomilanih dugova i nemogućnosti da ih podmiri. Sasvim dosljedno društvenom folkloru u Hrvatskoj, praktički odmah nakon medijske objave o stečaju su krenule izjave o tome da propada još jedna proizvodnja s tradicijom, da je Orljava proizvodila najbolje košulje na svijetu, da ostajemo bez domaćeg stručnog kadra i ostale standardne litanije koje Hrvati izgovaraju svaki put kada propadne još jedan socijalistički mastodont.
Tko bi proizvodio muške košulje da nema države?
A Orljava, tvornica u vlasništvu države, bavi se proizvodnjom muških košulja. Hrvatska, koja je deklarativno stjecanjem nezavisnosti prihvatila slobodno tržište, je trideset godina bila vlasnik tvornice muških košulja. Valjda je stav svih dosadašnjih vlada bio da su muške košulje od strateškog nacionalnog interesa i da nema države, nitko ne bi mogao proizvoditi košulje.
Do prije dvije godine sama tvornica je bila locirana u Kaznionici Požega. Država se tada dogovorila s jednim koncernom da Orljava preseli u njihove pogone u zamjenu za olakšicu pri najmu državnog prostora na drugoj lokaciji.
U zadnjih 10 godina na Orljavu je potrošeno 100 milijuna naših kuna
Država je definitivno pokušavala spasiti Orljavu, ali napokon su dugovi toliko narasli da ni sama vrijednost imovine nije bila dovoljna za pokrivanje svih dugovanja. Prema izjavi samog predsjednika Sindikata tekstila, obuče, kože, gume Hrvatske, država je u Orljavu zadnjih 10-ak godina "upucala" 100 milijuna naših kuna.
Zanimljiva crtica iz povijesti Orljave je da je dvadesetak godina vodi jedna te ista osoba, Luka Balenović. Javno je postao poznat 2017. kada je radnice zaključao u tvornicu za vrijeme posjeta tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se ne bi žalile na neisplatu i kašnjenje plaća.
Nije ni čudo da nitko nije htio kupiti Orljavu od države
S poslovne strane priča je čista. Tvornica ima prevelike dugove, nesposobno vodstvo koje se ne može smijeniti zbog loših rezultata jer ga je postavila politika te posluje u industriji s niskom dodanom vrijednosti, a mora isplaćivati hrvatske plaće, dok konkurencija u, primjerice, Bangladešu plaća radnike nekoliko stotina eura. Nije ni čudo da je nitko nije htio kupiti od države, čak u nekoliko pokušaja.
Prilikom zadnjeg pokušaja prodaje, u prosincu 2020., država je nudila Orljavu za jednu kunu. Nitko se nije javio. Čak ni sami radnici se nisu htjeli organizirati i otkupiti vlastitu tvornicu za jednu kunu.
Možda su radnici zadnji koji bi to napravili. Jer baš radnici znaju koliko stvarno vrijedi ta tvornica. A poučeni nekim drugim primjerima, kao što je ITAS Prvomajska, u kojoj su radnici preuzeli tvornicu, da bi opet za nekoliko godina tražili državno spašavanje, shvatili su da nije pametno preuzimati tvornicu koja ima više dugova nego što joj je vrijednost imovine, pa ni za kunu.
Radnici su jedini koje treba žaliti
Oni su i jedini koje treba žaliti u ovoj situaciji. Teško je biti žena koja je izgubila posao u neproduktivnoj industriji, koja ionako odumire, i još, za pretpostaviti, u visokoj je životnoj dobi. Možda su radnice Orljave htjele stisnuti zube još nekoliko godina, taman toliko koliko im nedostaje do mirovine. Ali činjenica je da postojanje Orljave jednostavno nije više imalo smisla.
Da je imalo smisla, netko bi se isprsio s tom jednom kunom. Baš nitko nije htio uložiti doslovno ni kunu u Orljavu. Ni političari, ni tajkuni, ni radnici, ni poduzetnici, ni domaće kompanije, ni strane kompanije. Jednostavno kompanija koja ima više dugova nego što ima imovine, koja posluje u industriji koja u Europi umire i koju desetljećima krivo vode politički podobni uhljebi ne vrijedi ni jednu kunu.
Sve te činjenice neće spriječiti glasne budale da izvikuju standardne parole koje se već folklorno u Hrvatskoj izvikuju u sličnim situacijama. Te ljude se može ušutkati samo jednim pitanjem: Zašto nisi kupio Orljavu za jednu kunu i spasio je?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala