KOJI je najbolji biznis u Hrvatskoj? Biti privatni poduzetnik? Nikako, porezi, prirezi, inspektori – ne može čovjek ni spavati. Iznajmljivati apartmane? Opet, treba reklamirati, čistiti, raditi, paziti se loših recenzija i gostiju koji ostave rusvaj. Državni službenik? Siguran posao do mirovine, ali mala plaća. Političar? Dobra plaća, još bolje povlastice, utjecaj, ali što ako se zamjeriš šefu stranke pa te zaboravi staviti na listu? Ili tvoji jako zeznu pa se nađeš u oporbi, treba izdržati te četiri ili punih osam godina…
Jer čak i političari u ovoj zemlji imaju provjeru, demokracija smo kakva-takva.
Odgovor na pitanje koji je najbolji biznis glasi - sindikalni čelnik. Mijenjaju se carstva i kraljevstva, mijenjaju se sazivi sabora, mijenjaju se političari, mijenjaju se i TV voditelji, samo jedna lica ostaju ista već tridesetak godina. Sindikalni čelnici. Da u neko računalo koje prepoznaje lica ubacite programe državne televizije tamo negdje od kraja 80-ih, osim povijesnih osoba u TV kalendaru jedino će sindikalni čelnici ostati postojani. Istina, prošlo je godina, prošla su desetljeća, sada su već nešto posijedili, no lica su im i dalje odmorna, vesela, bez suvišnih bora, očigledno je da su u pitanju ljudi koje je život mazio i koje svakog dana mazi.
Jedina kategorija postojanija i od političara
Hrvatski sindikalni čelnici su jedina kategorija ljudi koja je postojanija i od hrvatskih političara, a pogotovo privrednika. Našli su gotovo idealno tržište, prodaju obećanja javnom sektoru. U Hrvatskoj, naime, nisu jaki sindikati onih djelatnosti gdje bi čovjek očekivao stvarnu sindikalnu borbu: trgovine i ugostiteljstva (gdje ima najviše kršenja radničkih prava).
Nisu jaki čak ni industrijski sindikati. U Hrvatskoj su jaki sindikati državnih i javnih službi, dakle upravo onog sektora u kojemu je gotovo nemoguće dobiti otkaz. Onog sektora gdje se u najgorem slučaju dobije opomena ili kazna od 10% plaće na tri mjeseca. Dakle, u Hrvatskoj sindikati najbolje štite one koje najmanje treba štititi – školovane i umrežene državne i javne službenike. Zgodno je, osim borbe za plaće, nema tu nekih ozbiljnih problema, a i pregovori s vladom su kudikamo ugodniji, no s kakvim privatnim poslodavcem, koji sigurno ne bi poput ministara satima sjedio u sobi sa sindikalistima koji glumataju borbenost uz kavu s natrenom i mineralnu vodu iz bočica 0,25 litara.
Djelovanje sindikalnih vođa, osim u pregovorima u klimatiziranim prostorijama vlade gdje se bore uglavnom za linearno dizanje plaća (umjesto da se bore da se nagrade dobri radnici i sankcioniraju neradnici), ugleda se i u djelovanju na raznim međunarodnim federacijama i drugim sindikalnim sastancima, do kojih neki uredno putuju biznis klasom.
Biznis klasa u avionu znak je najvećeg luksuza na kratkim europskim destinacijama, a na kojima se, primjerice, suprug svemoćne Angele Merkel vozi low cost prijevoznikom.
Staklene čaše u avionu i hoteli s bazenom i spa centrom
Ako ste sindikalni lider, vođa kako bi se to reklo, naravno da zaslužujete više prostora za noge i piće iz staklene čaše dok letite. Ipak time dajete primjer kakav bi svijet, ovako nesavršen, mogao biti da je po vama, jer da je po vama – svi bi imali za poslovnu klasu. Sindikalni čelnici sebe kao primjer stavljaju i u drugim situacijama. Evo, sada usred štrajka prosvjetara, neobičnog "cirkularnog" štrajka koji sve više opterećuje nastavni sustav i nervira roditelje, a učenicima obećava nebrojne radne subote, okupiše prosvjetni sindikati svoje povjerenike. Jedni se nađoše u splitskom Le Meridien Lavu (pet zvjezdica), drugi u zadarskom hotelu Falkensteiner Club Funimation Borik. Jasno vam je već po imenu da su u pitanju fina, gospodska, vrhunska mjesta koja većina vas nikada neće osim izvana vidjeti, no uostalom tko vas šiša – niste sindikalni povjerenik.
A kada pogledamo plaće - pa nema boljeg nego biti sindikalist u Hrvatskoj! Ovi skromniji među vođama počinju s nešto preko desetak tisuća kuna, oni vječni na televizorima su na 15-18.000 kuna, a rekorder prelazi 23.000 kuna. Na to nekima ide i službeni automobil, što je brat-bratu 3-4.000 kuna više. Kada to usporedite s plaćama menadžera privatnih firmi, kada to usporedite s plaćama onih u izvršnoj vlasti, kada to usporedite s plaćama znanstvenika po institutima – pa nema boljeg posla od sindikalnog čelnika u Hrvata! Plaća 2-3 puta veća od onih koje zastupaju, u slučaju stresa ide se u pet zvjezdica na antistres terapiju i spa, a i kod putovanja tu je poslovna klasa da se noge ne bi ukočile.
Nije vam dakle budućnost u politici, prave face su u sindikatu! Hrvatski sindikalni čelnici su postigli ono što su nekada govorili sovjetski partijski vođe: "Doći će dan kada će svaki sovjetski građanin imati stan, auto i daču (vikendicu)!", a onda im skoro izleti: "Vidite, ja već imam!"
Licemjeri neće nikome vratiti "dostojanstvo"
Kada pogledate političare i usporedite ih s ovim bezveznim, jadnim i gospodarski jalovim sindikatima koji ne shvaćaju doba u kojem žive, stanje u kojem je država, i koji se bore samo i isključivo za politiku jednakih trbuha (sama ideja da obrazovni sustav prijeđe na vaučere je toliko neobična da se o njoj ni ne raspravlja), shvatite da postoji i licemjernije zanimanje nego biti hrvatski političar. To je biti čelnik sindikata državnih i javnih službi. Sinekura bez obveze, bez stresa i plaćena nebeski.
A članovi? Plaćaju članarine i nadaju se da će im ovi vratiti "dostojanstvo". E, koji su to tek naivci, no neka im mizerija prosječnosti hrvatske državne i javne službe, sustava koji jednako tretira i radnika i neradnika, bude poruka kako imaju upravo ono što su zaslužili. Do naredne krize, kada će početi kukanje. Hrvatska naime neće izdržati drugi pad realnog sektora bez vidnog i osjetnog pada državnih plaća, pa i mirovina. A onda neće pomoći i štrajk, jer novca više neće biti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala