KOLIKO je Ivi Sanaderu trebalo da se iz modernog proueropskog političara pretvori u pandan jednom Iviću Pašaliću? Ne puno. Otprilike onoliko koliko je Franji Tuđmanu trebalo da Hrvatsku iz mlade demokracije i žrtve agresije pretvori u agresora i mračni vilajet izoliran od modernog svijeta i prepušten na milost i nemilost tajkunima, mafijašima, obavještajcima, ratnim zločincima... Prošlo je u trenu, trajalo godinama, a činilo se kao vječnost.

Povijest se ponavlja. Ali, kao za vraga, opet u mračnim ciklusima. Neki komentatori tradicionalno skloni Sanaderu već najavljuju povratak njegova HDZ-a "u pašalićevsko vrijeme", a inozemne kritike koje su ranije bile rezervirane samo za minorni Washington Times i Jeffreya Kuhnera, sada su metastazirale na ugledni BBC i još ugledniji The Economist.

Europska javnost napokon otvorila oči

Premijer koji je očarao međunarodnu i dobar dio domaće javnosti najprije rušenjem zlokobnog Ivića Pašalića, zatim čuvenim "Hristos se rodi", miniranjem ustaških spomenika, odlaskom u Jasenovac, odricanjem od Tuđmanova nasljeđa, bježanjem od Hercegovine i svega lošeg što je ona predstavljala, uhićenjem Hrvoja Petrača i izručenjem Ante Gotovine, (privremenim) normaliziranjem suradnje s Haagom i relativno brzim napretkom prema EU i NATO savezu, sve je to sada bacio u vodu.

Na kraju se govori o korupcionaškim skandalima, političkim aferama, sumnjivom bogaćenju vladajućih dužnosnika, o privatizacijskoj pljački, jačanju organiziranog kriminala, politizaciji policije i pravosuđa, gušenju slobode medija... Uglavnom, na sve ono pobrojano u BBC-ovu rutinskom članku i spomenutu u vjestici u Economistu koja je u hrvatskoj javnosti odjeknula kao bomba. Kao neko veliko otkriće. Nešto što nismo znali, nešto čemu se nismo nadali i što nam je otvorilo oči. No, ipak, iznenađujuća je jedino činjenica da je i europska javnost napokon otvorila oči i počela promatrati Sanadera u drugom svjetlu.

Na kraju se sve svodi na isto

On sve manje liči na svježeg, modernog demokršćanskog političara koji će pokrenuti Hrvatsku i uvesti je u Europsku uniju. Svojim načinom vladanja, kao i postojanim nazadovanjem Hrvatske, on sve više podsjeća, u boljem slučaju na Franju Tuđmana, a u (naj)gorem na Ivića Pašalića. Tako se, naime, zamišljalo da će izgledati HDZ i Hrvatska da je zloglasni Doktor slučajno pobijedio na onom famoznom Saboru HDZ-a, kao što je trebao sve dok ga nisu pokrali trabanti onog drugog, moćnijeg doktora.

Slika je skoro u dlaku ista: politizacija policije, zlouporaba tajnih službi (sjetimo se afere s Helenom Puljiz), korupcija na svim razinama, nepotizam, jačanje mafije, besramno bogaćenje, kritike međunarodne javnosti, omraženost u europskim političkim krugovima, ratni zločinci u parlamentu, dijaspora na izborima, blokada pregovora s EU, manipulacija braniteljima, pritisak na medije, sprega politike i kriminala, pakt sa Crkvom... Tako se zamišljala Pašalićeva Hrvatska. Sanader je obećavao nešto drugo. I u nekoliko navrata činilo se da će ispuniti obećanje. Ali na kraju sve se polako svodi na isto.

Da je Iviš Pašalić postao šef HDZ-a barem bismo znali s kim bi imali posla

Istina, bilo je dosta sumnji i na Sanaderov račun. Sjetimo se pokušaja guranja HSP-a u prvu koalicijsku Vladu 2003. godine. Tek nakon žestokih packi iz EU plan je propao i Sanader se za pomoć okrenuo Srbima. Otud ono "Hristos se rodi". Digla se frka oko spomenika Mili Budaku, pa je Sanader preko noći poslao specijalce da ga dignu u zrak. Godinama je podržavao Gotovinu, da bi ga isporučio kad je dogorilo do nokta - njemu i Hrvatskoj. Prkosio je oko ZERP-a, pa ga se odrekao. Hapsio je Petrača, pa s njim komplotirao. Spašavao je Feral Tribune, pa ga pustio niz vodu kad mu više nije trebao. I usput pokorio medijsku scenu. 

Sve dosad imao je Sanader sreću da su međunarodne kritike stizale uglavnom od zanemarivog Washington Timesa. No sada pritisak rade i BBC, Economist i drugi. Možda još nismo došli do točke kad će prosvjednici lecima zatrpavati ministra vanjskih poslova, kao što su to borci za slobodu medija s Feralovim naslovnicama učinili Mati Graniću 1996. godine. Ali nismo ni daleko od toga. U svakom slučaju, povoda opet ima na bacanje.

I sada, kad se sve svodi manje-više na isto - osim diskretn(ij)e desničarske retorike i prigušenog govora mržnje - ne bi li onda bilo svejedno čak i da je Ivić Pašalić postao šef HDZ-a? Barem bi se znalo s kim imamo posla. Ne bi bilo mazanja očiju. Ne bi bilo propagadnih poteza namijenjenih isključivo maskiranju prave naravi HDZ-ove politike. Možda bi se pokazalo da je točna izreka "bolji neprijatelj kojeg znamo, nego neprijatelj kojeg ne znamo". 

Netko uči na tuđim greškama kako bi ih uspješno ponavljao

Sanader je 2004. godine izjavio kako "Tuđmanove zasluge, uloga, ugled i važnost ne gube, nego dobivaju na težini", a onda dometnuo kako je i u "Tuđmanovu mandatu bilo grešaka". Nije rekao kojih, ali možemo nagađati. Vjerojatno onih koje sada ponavlja i sam Sanader: podilaženje uskom krugu bogatih i povlaštenih, partijska podobnost, mafija u politici i mediji pod politikom... Netko očito uči na tuđim greškama kako bi ih uspješno - ponavljao.

Ponavlja se i oprobana taktika. Opet su za sve krivi komunisti, unutarnji i vanjski neprijatelji, dobivaju maha teoretičari zavjere koji vrište o međunarodnoj uroti protiv Hrvatske, kritike se proglašavaju lažima,  a istina propagandom. Opet je moderna izolacija koja će nam omogućiti da neometani ni od koga - Bruxellesa, OESS-a, BBC-a - uživamo u plodovima Sanaderova blagostanja.

Detuđmanizacija, pokrenuta za vrijeme Račana i dovršena za vrijeme Sanadera, trajala je relativno kratko i prošla uglavnom bezbolno. Sve dok nije nastupila njegova mutirana verzija. Ona u kojoj Pašalićevi ljudi služe novom gazdi Sanaderu, u kojoj se isto "govno zamata u novi celofan", gdje se autokracija naziva demokracijom, a kult ličnosti liderstvom.
Sve ono što je nagrizalo Hrvatsku u deset Tuđmanovih godina, sada se vraća u izmijenjenom, prilagođenom, modificiranom, uglađenom obliku. S jednako pogubnim ili još pogubnijim posljedicama. Detuđmanizacija je obavljena relativno brzo. Koliko će trajati desanaderizacija?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Igor Sambolec / CROPIX