PLAŠI li vas ta silna svjetina koja je podržala vječnu borbu Joška Jorasa? To more od dvjestotinjak šezdesetogodišnjaka hrabro je stalo na prve linije te zatražilo da se u međunarodnu arbitražu o granici ne uključi Jorasova parcela. Ovi hrabri borci za pravdu napustili su čekaonice bolnica, gledališta raznoraznih kvizova kao što je "Kolo sreće" i umjesto da u parkovima hrane golubove, odlučili su nahraniti vječno gladna usta pravde. Da, slovenski umirovljenici imaju novi stari hobi a hobi je Joško Joras – borac za južnu granicu.

Ovaj novopronađeni elan slovenske gerijatrije uzburkao je stare duhove i zaintrigirao domaće medije koji su graknuli u užasu jer ovdje je ipak riječ o "noći živih mrtvaca", pomahnitalim djedovima i bakicama koji umjesto mozgova potražuju micanje kletih žardinijera koje su postale kamen spoticanja u dosadašnjim težnjama za civiliziranom komunikacijom dvaju naroda.

No, sva ta romerovska strka oko Jorasa, Podobnika i sličnih cirkusanata koji nemaju pametnijeg posla pa u slobodno vrijeme črčkaju karte i prekrajaju granice, natjerala me da se još jednom zapitam, nisu li već svi umorni od tog cirkusa i nije li došlo vrijeme da potpuno marginaliziramo ekstremne skupine i pojedince koji nas u konačnici više zabavljaju/nerviraju nego plaše/predstavljaju neku ozbiljniju prijetnju koju bi valjalo umiriti prije nego eskalira u sukobe većih razmjera. Možda sam naivan i nedovoljno uključen u društvena kretanja ali sve me ovo više podsjeća na seoska natezanja oko međa nego na događaj koji zavrjeđuje medijski prostor. Joško Joras će vjerojatno do kraja svog života biti junak čudacima, a hrvatskim nacionalistima dovoljno je spomenuti granice da se strasti rasplamsaju i započnu tirade o toj vječnoj temi koja teško umire.

Joško Joras i njegovi jataci koji stanu u imenik prosječnog mobitela, standardna su skupina ekstremnih budaletina koje svaka zemlja ima. Imamo ih mi, imaju ih Srbi, Talijani i Bugari, ali znakovito je što takve jedinke dobivaju dovoljno medijskog prostora pa iz nekog neobjašnjivog razloga postaju nacionalno pitanje. I najgori svjetski bendovi imaju fanove i žene koje su u stanju s njima spavati pa nimalo ne čudi što balkanski čudaci nacionalističkih stavova mogu nakupiti tristotinjak istomišljenika jer ako je nešto obilježilo ove prostore, to su ekstremisti koji su spremni prolijevati krv zbog žardinijera, linija na karti i sličnih sranja. No, linije na karti i par kilometara vukojebine sasvim su dovoljan razlog za netrpeljivost među ljudima jer ljudi su ginuli zbog daleko glupljih stvari.

Da se ne zaletim i o "Joškovoj ekipi" počnem govoriti kao ozbiljnom razlogu za sukobe između susjeda, vratit ću se na jedan detalj koji me jednostavno oduševio. Ono što najbolje ocrtava neozbiljnost cijele situacije leži u podatku da su prosvjednici uokolo bauljali naoružani zastavama i harmonikama. Harmonikama?!? Da sam prolazio ulicama grada i slučajno naišao na skupinu ovih opakih pobunjenika u prvi mah pomislio bih da gledam svatovsku povorku, a pošto ionako ne govorim slovenski bio bih uvjeren da je Joško ženik a njegova vesela povorka obitelj koja ga je u novi život došla otpratiti pjesmom i veselim povicima. Dakle, kako ozbiljno shvatiti čovjeka čiji prosvjedi izgledaju kao seoski svatovi?

Bilo kako bilo, Joško Joras čovjek je o kojem se govori, poznaje ga i Wikipedia, a svi ti penzioneri u njegovoj povorci govore kako je riječ o jednoj staroj ideji koja će, nadajmo se, nestati sa starim idiotima.

Foto: POP TV