GDJE vjernici mogu doći u kontakt sa zlodusima, koje (nad)biskupije imaju ovlaštenog egzorcista te vjeruju li svećenici u postojanje zloduha. Ovo su, kako je prenijela Katolička informativna agencija IKA, neka od postavljenih pitanja u emisiji Argumenti Hrvatskog katoličkog radija 15. ožujka. U emisiji su gostovali prevoditelj filma "Đavao i otac Amorth" p. Siniša Štambuk, član franjevačkog samostana sv. Križa u Osijeku fra Anto Barišić i psiholog dr. sc. p. Mijo Nikić.
Potonji je objašnjavao koji su to "kriteriji koji su potrebni kako bi biskup dopustio egzorcizam".
“Osoba treba imati podvojenost ličnosti, odnosno osjećati stranu ličnost koja šokira, ‘provaljuje’ i iznenađuje drugom bojom glasa. Druga stvar su parapsihološke sposobnosti koje nema običan čovjek: izvrsno sviranje instrumenta bez prijašnjeg glazbenog znanja, poznavanje stranih jezika, moć telekineze, u blizini te osobe se događaju stvari koje normalni ljudi ne mogu činiti. Vrlo važna stavka je to da se ličnost unutar osobe mora protiviti Crkvi, Kristu, svecima, Djevici Mariji.”
Pater Siniša Štambuk bio je prisutan tijekom obreda egzorcizma. Također ima osobno iskustvo djelovanja Zloga i pogrešne interpretacije da je za svoje ponašanje kriva osoba sama.
“To su samo ljudi koji su manipulirani od Zloga. On koristi naše slabosti, naše moralne i duhovne nedostatke kako bih kroz njih napao, napastovao i upropastio drugu osobu.”
Pater je zamolio svećenike da u pogledu na ovakve događaje budu barem neutralni. Jer, kako je rekao, mnogo je svećenika koji tu stvarnost odbijaju i ismijavaju, a ljude doživljavaju kao bolesnike s kojima ne treba voditi raspravu.
“Kad vi imate saznanje iz prakse da ljudi koji su vodili manje ili više običan život odjedanput ne spavaju danima, čuju glasove, vide sjene, žive u strahu… Vi im želite pomoći. No događa se to da oni završe na psihijatriji ili se za pomoć javljaju raznim vračarima. Stoga je važno tražiti uzrok. Ako je uzrok u duhu, tablete tu neće pomoći. Tu prepoznajemo važnost suradnje psihijatara i svećenika.”
Osvrnuvši se na činjenicu koju je iznio p. Nikić, da nije jednostavno razlučiti između duhovnog i psihičkog oboljenja, p. Štambuk je ispričao jednu zanimljivost iz života oca Amortha.
“Jednom su Gabriela Amortha pitali kako zna da je potreban egzorcizam. Rekao je da ako želi biti siguran, počne moliti egzorcizam. To je dovoljno provokativno da se u kratkom vremenu zlo manifestira. Bolest nije inteligentna, niti prijeti, niti mijenja glas…”
Fra Anto Barišić, iako sam ne vrši ulogu egzorcista, više puta je sudjelovao na duhovnim vježbama za egzorciste u Poljskoj. Ondje je iskusio da su ljubav i vjera svećenika egzorcista prema Kristu i Crkvi puno dublje nego li kod prosječnog laika i svećenika. Istaknuo je da je veliki broj ljudi zbog zablude, nepoznavanja vjere ili zavedenosti u potrebi za molitvom oslobođenja i molitvom iscjeljenja, a ne za egzorcizmom.
“Egzorcist p. Rufus zna reći da je njegov najvjerniji pratitelj Sotona. Na duhovnim vježbama kazao je da Sotona progoni njega, a on Sotonu. No to je rekao s neopisivom lakoćom, vjerom i humorom. Egzorcisti su ljudi molitve, posta i pokore. To su posebni ljudi koji se sa Sotonom bore prsa o prsa, oslanjajući se na Kristovu snagu. Nakon što je jedan svećenik izjavio kako bi rado bio egzorcist, dobio je odgovor od egzorcista da oni koji to priželjkuju na to sigurno nisu pozvani.”
Evo što je ovaj franjevac rekao o molitvama koje vjernici laici smiju moliti za sebe.
“Laici smiju moliti sve molitve osim egzorcizma. Kada svećenik moli egzorcizam, on se direktno obraća Sotoni. Svećenik zapovijeda Sotoni da u Isusovo ime odstupi od osobe koju napastuje. Kada laici mole, oni se obraćaju direktno Bogu i mole Gospodina da nas on oslobodi, da nas on zaštiti i da nas on izbavi od zloga. Preporučujem svima da redovito idu na misu, redovito mole krunicu, redovito se ispovijedaju i da mole kao obitelj,” naglasio je fra Anto.
Gospićko-senjska biskupija ima jednog egzorcista, godišnje izvede desetak egzorcizama
IKA je popisala i kako je regulirana služba egzorcista u Hrvatskoj po (nad)biskupijama.
U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji ne postoje službeno imenovani egzorcisti. Naime, svaki eventualni slučaj ili sumnja na negativne utjecaje nadnaravnog se preko župnika prijavljuje Ordinarijatu. Svaki slučaj za sebe se predaje Komisiji koju je nadbiskup posebno imenovao za razmatranje slučajeva opsjednuća. Komisija je sastavljena od svećenika i laika, teologa, psihologa i psihijatara. Članovi Komisije se susreću s osobom koja se žali na takvu vrstu problema te kroz nekoliko susreta naprave procjenu te o tome pisano izvijeste nadbiskupa predlažući eventualne daljnje korake. Ako Komisija zaključi i preporuči molitvu egzorcizma, nadbiskup za svaki slučaj posebno daje dopuštenje i imenuje egzorcista.
U Varaždinskoj biskupiji ne postoji službeni egzorcist. Tijekom godine javi se od pet do deset osoba koje traže pomoć egzorcista. Osoba, koja sumnja na opsjednuće, povjeri se određenom svećeniku kojega odredi dijecezanski biskup te se utvrđuje njezino pravo stanje. Ako potrebno, biskup dopušta vršenje egzorcizma tom svećeniku za taj konkretan slučaj.
Dubrovačka biskupija trenutno nema biskupa, a kako je ovo pitanje vezano uz biskupa, trenutno nemaju informaciju koju mogu ponuditi javnosti.
Gospićko-senjska biskupija ima jednog egzorcista koji djeluje prema potrebi u određenoj situaciji, ali mu to nije primarna služba. Godišnje se izvede desetak egzorcizama. U molitvenom i duhovnom životu biskupije nekoliko svećenika prakticira molitve oslobođenja. Kad se pojavi slučaj u kojem se sumnja na opsjednuće, surađuje se sa psiholozima koji poznaju ovu problematiku.
U Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji ne postoji službeni egzorcist, a u prošloj godini nije bilo izvedenih egzorcizama. Vjernicima se preporučuje svakodnevna molitva egzorcizma pape Leona XIII., koju je svakodnevno molio i blaženi Alojzije kardinal Stepinac, kako je zapisao 27. listopada 1956. godine. Istaknuli su iz biskupije da se u sumnji opsjednuća slobodni obratiti se službenom egzorcistu Zagrebačke nadbiskupije.
Zadarska nadbiskupija nema svećenika koji je ovlašten za službu egzorcizma. Ne postoje ni zahtjevi za molitvom egzorcizma nad pojedincima. Glede molitve otklinjanja (u duhu Rimskog obrednika iz 1929.), pojedini župnici prakticiraju, u neujednačenoj praksi, moliti molitve otklinjanja u pojedinim prigodama, kada vjernici to zatraže. Ako neka osoba ima smetnje te sumnja na opsjednuće, neka se posavjetuje sa svećenikom koji će o takvom slučaju obavijestiti Nadbiskupski ordinarijat. Nakon razgovora s tom osobom i utvrđivanja njenog psiho-duhovnog stanja, kao i upoznavanja s eventualnom kliničkom slikom, osobi se može savjetovati da obavi razgovor sa psihijatrom koji će nakon obavljenog razgovora, a uz pristanak osobe, dati svoje mišljenje. U tom slučaju, ukoliko bi nalaz psihijatra pokazivao kako se ne radi o klasičnom psihijatrijskom oboljenju, nego da se sumnja u drugi uzrok koji bi mogao biti duhovne naravi, takvu osobu se usmjerava pristupiti u smislu obreda egzorcizma.
Zagrebačka nadbiskupija u svom pastoralnom radu vodi pastoralnu brigu o vjernicima kojima je potreban egzorcizam – posebna molitva Crkve, u skladu s propisima i uputama Crkve.
Riječka nadbiskupija ima službeno ovlaštenu osobu za ovakva pitanja, prenosi IKA.