Na ljevici i u raspravama o ljevici već je dugo godina otrcana tema zašto ljevica nema uspjeha kakvog bi mogla ili trebala imati te kojim se uopće politikama ljevica treba baviti. U ovom tekstu nećemo ulaziti u ono što je neizostavno kod takvih rasprava na ljevici – o tome što je i tko je "prava" ljevica, već će se pojam ljevica koristiti u najširem smislu – onako kako se stranke i pokreti (samo)identificiraju te što se najšire uvriježeno smatra pod tim pojmom. U tom smislu, podijelit ćemo ljevicu u Europi (s naglaskom na EU) u tri skupine:
Klasični novi lijevi centar – mainstream stranke koje su uglavnom iz klasičnih socijaldemokratskih stranaka postale stranke tzv. "trećeg puta" (zaokret na zapadnoj ljevici poznat najviše po Tonyju Blairu, dijelom po Gerhardu Schröderu); zahvaćaju tzv. lijevi centar i u mnogim zapadnim liberalnim demokracijama imaju svog mainstream "parnjaka" na desnom centru (umjereno konzervativnu i/ili demokršćansku stranku); britanski laburisti (bar njihov veći i etabliraniji dio), njemački SPD, austrijski SPÖ, španjolski PSOE, francuski socijalisti, talijanska Demokratska stranka, švedski, danski i finski socijaldemokrati itd. Tu bi spadao i hrvatski SDP. Uglavnom članice europske političke grupacije S&D (Socijalisti i demokrati).
Alternativna ljevica – često nazivana i "ljevijom ljevicom" ili izazivačima na ljevici, uglavnom nove stranke/pokreti koji su nastali u opoziciji spram tzv. neoliberalnih politika "stranaka centra" (često jednako lijevog i desnog centra), stranke "zaokreta", svojedobno su u Europi najavljivali pobunu protiv tih tzv. neoliberalnih politika središnjih i monetarnih institucija, gradili grassroots pokrete itd. Tu spadaju Siriza u Grčkoj, Linke u Njemačkoj, Podemos u Španjolskoj, Nepokorena Francuska u Francuskoj, jedan dio (uglavnom baze) britanskih laburista (npr. pod Corbynom). Uglavnom članice europske političke grupacije Ljevice (GUE/NGL).
Zelena ljevica – obuhvaća široki spektar stranaka i pokreta ekologističkog usmjerenja od kojih su neki bliži strankama lijevog centra (umjereniji), a neki alternativnoj ljevici. Često bi, kad bi došli u poziciju za vlast, koalirali čak i sa strankama centra i desnog centra (primjer Austrije gdje su u vlasti s desnocentrističkim ÖVP-om, dijelom i Njemačke gdje su u vlasti s lijevocentrističkim SPD-om, ali i s centrističkim liberalima – FDP-om). Njihove politike postaju sve više mainstream u EU, a oni sami po sebi manje "radikalni". U njih se ubrajaju sve zelene stranke u europskim zemljama i pripadaju istoimenoj europskoj političkoj grupaciji (G/EFA). Hrvatski Možemo pripada u ovu grupaciju, s tim da su, dok su bili samo pokret bez vlasti, bili bliži alternativnoj ljevici, a otkad upravljaju glavnim i najvećim gradom Hrvatske, bliži su tipičnom mainstream lijevom centru.
Ljevica je u krizi diljem Europe
Iz koje god ideal-tipske skupine dolazile stranke od centra nalijevo, gotovo je pravilo da su posvuda u Europi u krizi, odnosno da čak propadaju. Osim što propadaju, više se ne čini ni da su tipični odgovori na probleme na ljevici adekvatni da objasne tu situaciju – niti je više toliki problem u tome da su "napustili radničku klasu" (kako su alternativniji, ali klasičniji "stari" ljevičari znali prigovarati) niti to da su "zastarjeli" (kako su alternativniji, ali moderniji "novi" ljevičari znali prigovarati). Točnije, ne da to nisu problemi, nego nešto nedostaje u oba ta lakonska objašnjenja. Vidjet ćemo u nastavku i zašto.
Na europskim izborima ove godine očekuje se potpuni debakl svih triju ljevičarskih grupacija – Socijalista, Ljevice i Zelenih, a uzletjeti bi mogla desnica, odnosno "desnija desnica", okupljena oko grupacija ECR (Konzervativci i reformisti) i ID (Identitet i demokracija).
Također, u skoro svim zemljama u kojima se očekuju izbori ove godine, očekuje se pad potpore lijevim strankama, anketno im non-stop pada rejting, a i bilo koji izbori zadnjih godina nisu ih proslavili. Poljska nije izuzetak – tamo je konzervativnu vlast smijenila široka koalicija od lijevog do desnog centra (pri čemu je desni centar bio dominantni element u koaliciji, a novi poljski premijer je poljski Plenković, a ne poljska Sandra Benčić), nipošto ne ljevica.
Mainstream lijevi centar
Što se tiče mainstream lijevog centra, na vlasti je u Njemačkoj, ali ta vlast jedna je od najnepopularnijih ikad. Prema svim istraživanjima, građani su vrlo nezadovoljni politikom SPD-ova kancelara Olafa Scholza, a sve više i zelenim politikama, naročito nakon velikih poskupljenja do kojih su one dovele.
U Austriji SPÖ izvan većih gradova već je skoro desetljećima tek druga ili treća stranka, bez realnih očekivanja da bi mogla porasti. U Francuskoj su Socijalisti propali na ispod 5% još nakon katastrofalnog predsjedničkog mandata Francoisa Hollanda. U Italiji Demokratska stranka daleko je od vlasti i značajnije potpore već godinama.
U Španjolskoj Sanchezov PSOE je na vlasti, ali zahvaljujući široj koaliciji, rejting im je značajno pao, a ojačala je radikalna desnica (Vox). PSOE je izgubio i neke tradicionalno ljevičarske pokrajine poput Andaluzije.
U Portugalu više godina suverenim Socijalistima srozava se rejting uoči izbora, a raste i "desnija desnica" (što isto tamo ranije nije). U Švedskoj i Finskoj socijaldemokratske opcije izgubile su vlast, a smijenio ih je desni centar koji je koalirao s desno-populističkim strankama.
Za Švedsku je to bila posebna promjena jer su tamo praktički stalno socijaldemokrati uredno bili na vlasti, a ekstremno desni Švedski demokrati tek opskurna stranka s neonacističkom pozadinom – sada ti isti, doduše rebrendirani, podržavaju iz parlamenta desnocentrističku vladu Ulfa Kristerssona.
U Finskoj je prije dvije godine iznimno razvikana socijaldemokratska premijerka Sanna Marin izgubila izbore, a "tvrda desnica" došla na vlast u toj vrlo liberalnoj i progresivnoj zemlji. Iznimka su tek socijaldemokrati u Danskoj, koji su na vlasti pod vodstvom premijerke Mette Frederikssen koja se istakla, između ostalog, i po politikama koje djelomično odskaču od onoga što se očekuje od lijevog centra (naročito na području socijale i migrantske politike).
U sjeni desnice
U Nizozemskoj su ostali daleko u sjeni Wildersove desnice. Iznimkom se možda mogu smatrati i britanski laburisti koji postižu rekorde u anketama te je vrlo izvjesno da bi na izborima dobili apsolutnu većinu nad trenutno vladajućim konzervativcima. Ali Velika Britanija specifična je priča – sada je izvan EU, a onda se i malo drugačije karte slažu i formiraju političke teme.
Valja istaknuti slovački Smer, nominalno stranku lijevog centra koja ima premijera Roberta Fica – oni su tzv. lijevi suverenisti, veliki su izuzetak, jer su po svojim politikama puno bliži susjednom desničarskom premijeru Viktoru Orbánu nego onome što je lijevocentristički mainstream. O tome drugom prilikom.
Alternativna ljevica
Alternativna ljevica ili "ljevija ljevica" svojim se konkretnim politikama, kada se našla blizu ili u poziciji vlasti, potpuno iskompromitirala kao realna opcija – notorni je primjer grčke Sirize koja je došla na vlast obećanjem da će reprogramirati visoki javni dug i raskinuti s diktatom "Trojke" (Europska komisija, MMF, Europska središnja banka). To je bilo jedino vrijeme kada se činilo da lijeve politike mogu oblikovati i usmjeriti euroskepticizam.
Neuspjehom Sirize (koja je kapitulirala pred "Trojkom") postalo je posve jasno da će desnica i krajnja desnica ostati praktički jedini hegemon na euroskeptičnoj poziciji. Njemački Linke više-manje se primaknuo mainstream politikama, izgubio svoju tradicionalnu bazu na području bivše Istočne Njemačke, zbog čega je i njihova nekadašnja liderica Sahra Wagenknecht najavila osnivanje vlastitog pokreta (koji bi, vidi vraga, najviše prodro u trenutno AfD-ovo biračko tijelo).
Španjolski se Podemos ispuhao, ušli su dijelom pod skute vladajućeg Sanchezova PSOE-a, a onaj prvotni buntovnički žar ostao je možda tek na razini pojedinih gradova. Tek od većih stranaka Mélenchenova Nepokorena Francuska koliko-toliko solidno stoji, ali slaba je to utjeha jer je Macronu i dalje najveći izazivač zdesna – Nacionalno okupljanje Marine Le Pen.
Zelena ljevica
Zelena ljevica dijeli pak s jedne strane sudbinu mainstream lijevog centra – dakle, apsolutnog razočaranja njihovim politikama kada se nađu u poziciji vlasti, dok s druge strane gubi svoju eventualnu radikalniju notu time što dobar dio njihovih politika usvajaju i vodeće institucije EU te stranke centra i desnog centra - dobar je primjer za to upravo vodeća politika Pučana (EPP), a bilo je vidljivo i u Njemačkoj gdje je lobi Zelenih itekako utjecao i na politiku CDU-ove kancelarke Merkel.
Konkretne te politike sve su dalje od racionalne brige za okoliš, održivog razvoja, ozelenjivanja, čuvanja javnih površina i sl., a sve više idu u smjeru klimatskih regulacija, lobiranja protiv nekih energenata te potpune zaluđenosti woke politikama - od uvođenja obaveznih bezmesnih obroka do ludosti tzv. klimatskih aktivista koji žele pokazati brigu za okoliš zalijevanjem umjetnina bojom.
Dolaze teška vremena za ljevicu i one koji se smatraju ljevičarima
Nakon ovog brzinskog pregleda svih nijansi ljevice, i još više nijansi neuspjeha ljevice, odgovori na to zašto dva moguća objašnjenja iz uvoda ovog teksta na probleme ljevice više ne mogu biti ni odgovori ni objašnjenja nameću se sami po sebi. Što se tiče stava "klasičnije" ljevice o "izdaji radničke klase" – tu je retoriku uspjela kooptirati sva moguća populistička desnica, a kada je ljevica to pokušala biti (primjer Sirize), završilo je teškim fijaskom.
Osim toga, kompozicija radničke klase i njezin subjektivitet daleko je od nekadašnjih boljševičko-marksističkih predodžbi – naprosto zbog promjene u proizvodnim odnosima (eto čisto marksističkog obrazloženja).
Što se pak tiče stava "nove" ljevice o "zastarjelosti" – to tek ne drži vodu jer se veći dio ljevice čak i hipermodernizirao – preuzeo je svaku moguću glupost skovanu u akademskim krugovima ili nekom od stvarnosti odalečenom misaonom inkubatoru. Također, hrpa tih ideja – poput klimatskih i ljudskopravaških – bar je nominalno dio politike i drugih stranaka centra, pa i desnog centra – tu ljevica više nije potrebna.
Za to imamo primjer našeg premijera Andreja Plenkovića, koji vodi desnocentristički HDZ i kojemu je iz te pozicije puno lakše donijeti zakon o femicidu nego da ga donosi neka lijeva vlast koja bi onda imala taj HDZ u oporbi, a on bi joj dizao plinske boce i brao kestene. Naša posla, ali razumije se poanta.
Drugim riječima, ljevica nije stjerana u kut da konačno da odgovor, nego se čini da se uopće odgovor na probleme i ne nazire – sve su grane argumentacije zatvorene, a politike isprobane. Teška vremena dolaze za ljevicu i one koji se smatraju ljevičarima – bar u većem dijelu zapadnog svijeta.