Dugogodišnji metež bosanskohercegovačke zbilje možda bi se mogao pokušati objasniti smislenim pitanjima i odgovorima. Neki od vas se s odgovorima neće suglasiti. Moguće je da će vam pitanja biti naivna ili, još gore, neuko postavljena. Ipak vrijedi pokušati. Prije svega radi puka koji ondje živi, ali i svih onih dobronamjernih ljudi koji sa zebnjom iščekuju dobre vijesti iz susjedstva.
Pitanja, odgovori i zaključci
Je li građansko društvo kao civilizacijska tekovina superiornije ili inferiornije od nacionalnog u apsolutnom smislu? Po mom sudu, superiornije. Je li predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH), gospodin Željko Komšić, iz perspektive većine Hrvata, bilo u BiH bilo u Republici Hrvatskoj, legitimno izabrani predstavnik hrvatskog naroda BiH? Svakako da nije.
Je li Komšić na Glavnoj raspravi 78. zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, pod nazivom "Ponovna izgradnja povjerenja i ponovno pokretanje globalne solidarnosti: ubrzavanje djelovanja na Agendi 2030 i njenim ciljevima održivog razvoja prema miru, blagostanju, napretku i održivosti za sve", govorio o građanskoj BiH? Apsolutno jest. Je li predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović rekao istinu kada je izjavio da je rat zaustavljen dogovorom tri naroda te da je Opći okvirni sporazum za mir u BiH, ili Daytonski sporazum, definirao BiH ne kao unitarnu, nego kao složenu državu - asimetričnu federaciju entiteta i konstitutivnih naroda? Bez dvojbe, da.
Je li malo čudno da hrvatski predsjednik koji dolazi s pozicija lijevog centra ili čiste ljevice daje prednost nacionalnom nad građanskim (a on to barem što se tiče BiH radi rutinski)? Po mom sudu više nego čudno. Na koncu, je li više od dvadeset godina nakon uspostave Daytonskog poretka i uz silan angažman međunarodne zajednice BiH i dalje nedovršena država koja je međunarodno priznata, ali pati od ozbiljnog manjka unutrašnjeg političkog konsenzusa (izvjesno je da povratak unitarizmu više nije moguć zbog toga što ta struktura ne odgovara političkoj i društvenoj realnosti)? Nema dvojbe da je BiH nefunkcionalna država.
Dakle, da rezimiram ovu igru pitanja i odgovora koja se tiče prošlog i sadašnjeg trenutka BiH, a mogla bi utjecati i na njezinu budućnost. Imamo legalno izabranog, ali po mišljenju jednog konstitutivnog naroda nelegitimnog predstavnika tog istog naroda u predsjedništvu jedne nacionalno ustrojene europske države, koji se na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda zalaže za civilizacijski superioran koncept, a osporavaju mu ga, uvjetno rečeno, i građanske i nacionalne strukture, bilo da je riječ o BiH ili njenom susjedstvu. Ovo je, naravno, samo jedan od paradoksa svjetonazorski razvaljenih i civilizacijski stagnantnih država regije.
O čemu je zapravo govorio Komšić
Lider Demokratske fronte (DF) i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić u svom govoru pred OS-om UN-a od 20. rujna 2023. založio se prije svega za građansku perspektivu BiH.
Komšić glavni problem razloga odlaska ljudi iz zemlje u inozemstvo vidi u nedostatku perspektive kao posljedici političkog sustava skrojenog u Daytonu, koji po njemu ne sadrži elemente neophodne za razvoj potpune demokracije. Naprotiv, izgrađeni sustav u BiH je zapravo karakterističan oblik etnokracije ili sustav u kojem se izbori za institucije vlasti, vršenje vlasti te raspodjela radnih mjesta u državnom, pa i u realnom sektoru, ponajviše temelje na etničkoj pripadnosti kao preduvjetu.
Ovako opisan sustav, po njegovom mišljenju, degradira demokraciju kao princip za stvaranje ozračja u kojem će svi ljudi neovisno o naciji, religiji, rasi ili drugim različitostima imati jednake šanse. Vlast kojoj je politička i društvena moć zagarantirana samim sustavom, utemeljenim na etničkoj pripadnosti, nije previše zainteresirana raditi u korist građana. Dakle, građanin je glavni subjekt oko koga bi se trebala graditi funkcionalna država, a ne etničke zajednice, kako je zapisano sporazumom koji je uspio zaustaviti rat.
Komšić smatra da je etnički sustav upravljanja ne samo duboko nepravedan prema građaninu nego i po svojoj prirodi konfliktan te neprekidno stvara prostor za nepotizam i korupciju u svim segmentima društva, a ponajviše u institucijama vlasti.
Zaključak je da bi BiH u daljem demokratskom razvoju morala "promijeniti cjelokupnu paradigmu unutar društva te prijeći s etničkog političkog predstavljanja na građansko, što je standard u demokratskom svijetu".
Bosanski lonac dobra i zla
Bio gospodin Komšić legitiman ili nelegitiman predstavnik jednog od tri konstitutivna naroda u BiH, njegov govor u Ujedinjenim narodima i koncept građanske države mogu podsjetiti na neke zaista sjajne karakteristike najslobodnijih i najdemokratskijih država na svijetu, na primjer na Sjedinjene Države, Kanadu ili Australiju. Doseljenici iz svih krajeva svijeta, taj konglomerat različitih religija, kultura, jezika, rasa i nacija, zaista su po mom dubokom uvjerenju u spomenutim sustavima prije svega građani pa tek onda sve ostalo.
Međutim, postoji nešto drugo što je duboko ukorijenjeno u BiH, a što u potpunosti ruši koncepciju gospodina Komšića. Čuvena njemačka politička teoretičarka i filozofkinja židovskog porijekla Hannah Arendt taj je koncept, toliko imanentan BiH, preuzela od također sjajnog njemačkog filozofa Immanuela Kanta. Riječ je o konceptu "radical evil" ili, u slobodnom prijevodu, "esencijalnom zlu", odnosno još razumljivije - tendenciji ljudskih bića da mrze bez nekog jasnog razloga. Zašto? Kako je došlo do toga? Odakle ljudima ta vrsta sklonosti?
Iako su Kantov koncept mnogi autori osporili kao paradoksalan i nedosljedan u razvoju i definiranju teorija o moralu, Arendt je u njemu našla temelj zdravorazumskog objašnjenja ponašanja nacista prema Židovima tijekom Holokausta. U nastavku prenosim običnu priču jednog neobičnog čovjeka, koju sam čuo prije nekog vremena, a govori u prilog postojanju mržnje u bosanskohercegovačkom društvu, i to bez nekog racionalnog, suštinskog razloga. Prije će biti čisto onako, po inerciji postojanja zla samog po sebi, baš kako govore Kant i Arendt.
U Sarajevu su se prije rata devedesetih godina susrela tri jako dobra prijatelja. Gotovo kao da su bili obitelj. Rasli su u istoj ulici. Završili su zajedno svih osam razreda osnovne škole te kasnije gimnaziju. Jedan je bio musliman (Bošnjak), drugi katolik (Hrvat), a treći pravoslavac (Srbin). Nisu se dugo vidjeli. Zato je susret bio iznimno prisan. Niotkuda su se stvorili hodža, fratar i pop.
Svaki je uhvatio pod ruku svog čovjeka. Hodža je pitao Bošnjaka što radi na ulici s četnikom i ustašom, fratar je pitao Hrvata što radi na ulici s Turčinom i četnikom, a pop je pitao Srbina što radi na ulici s Turčinom i ustašom. Drugovi su se tijekom građanskog rata u BiH gledali preko nišana puščanih cijevi. Pritom, čovjek koji mi je ispričao ovu priču ni jednog trenutka nije pomislio, a kamoli spomenuo, krivnju religije za rat u BiH. A zašto nije? Zato što se tumači Božje volje na zemlji ni po čemu ne razlikuju od ostalih ljudi.
Sadašnji trenutak i perspektiva
"Radical evil" u vjerojatno najgorem obliku u BiH postoji i danas, i to je ono što je gospodin Komšić u svom govoru previdio. Čudno kako je mogao zaboraviti podijeljeni Mostar, nepovjerenje i mržnju na tom području između Hrvata i Bošnjaka, etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka iz Banje Luke, iseljavanje Srba i Hrvata iz Sarajeva. Kako je mogao zaboraviti negiranje genocida u Srebrenici od strane najviših predstavnika naroda čiji su pripadnici izvršili taj pokolj, najteži nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Dakle, dok god postoji toliki stupanj mržnje između tri konstitutivna naroda, BiH neće niti može imati građansku perspektivu. Govor Komšića u Ujedinjenim narodima je jedna lijepo iskazana utopija. Realnije bi bilo saopćiti da je BiH danas institucionalno nefunkcionalna državna tvorevina s dva entiteta i tri naroda od kojih svaki vuče na svoju stranu zbog međusobne mržnje. Jedini garant kakvog-takvog mira u BiH i održavanja integriteta zemlje je snažna prisutnost međunarodne zajednice. Da nije nje, po mom dubokom uvjerenju, teško da bi BiH izbjegla novi rat.
Jedina mogućnost da međunarodna zajednica ukine infuziju za održavanje BiH u životu je situacija u kojoj će se njeni stanovnici pacificirati do te mjere da nitko više neće željeti rat, što znači dovođenje "radical evil" na razinu prihvatljivog. Kako sada stvari stoje, takav scenarij je teško očekivati u doglednoj budućnosti.