"JACKIE" Elfriede Jelinek je performans koji je režirao Ivica Buljan, a izvode ga Senka Bulić i Matija Ferlin, uz glazbu TBF-a. Nastao je u koprodukciji Novog kazališta Zagreb, Mini teatra Ljubljana, Zagrebačkog kazališta mladih i Art radionice Lazareti Dubrovnik. U Zagrebačkom kazalištu mladih bit će prikazan 30. i 31. siječnja te 1. i 2. veljače u 20 sati u dvorani Poly.

"Jackie" je četvrti dio iz "Drama princeza" u kojima Elfriede Jelinek kroz pandan Shakespeareovom ciklusu kraljeva, evocira sudbinu i ulogu žene kroz slavne ženske figure, od Snjeguljice i Trnoružice do Sylvie Plath i Lady Diane. "Jackie" je dekonstrukcija jednog od najvećih mitova zapadnog društva, onog o Jackie Kennedy Onassis. Tekst povezuje biografske elemente, medijski diskurz o Kennedyjevima i teoriju odjeće kakvu je Roland Barthes izložio u eseju Sustav mode.

Prema bartesijanskom modelu, Jackie se pokazuje u tri vida: stvarna (građanska osoba Jacqueline Bouvier), slika (fotografirana Jackie i Jackie modna ikona) te tekstualna Jackie (kakvom je prikazuju međunarodni mediji). Jackie tako postaje mnogostruka osoba koja napušta ulogu za ulogom, a nikada ne pronalazi stvarni identitet. Neprekinuta bujica riječi i slika stvara prostor u kojem je Jackie projekcijska površina, simbol na sjajnom papiru, zauvijek ukočena i beživotna, zauvijek prisiljena na život vampira.

Nobelovka u kazališnim redovima

Jezični ritam teksta, njegove tipografske specifičnosti i jeziku inherentan humor otkrivaju se preko iskrivljenja, stereotipa, krivih citata i kalambura. S jednostavnošću i znatiželjom, Jelinek se pita što bi rekla Jackie Kennedy da je govorila, dugo govorila, da smo je čuli kako govori samoj sebi. Na kraju monologa, znat ćemo sve o njoj i u tome ćemo biti prvi.

Elfriede Jelinek je uhvatila trenutak svijeta u kojem živimo, pervertirani kenedizam, "propast propasti", euforičnu vladavinu slika, nove organizacijske oblike s početka XXI. stoljeća. Krivo bismo mislili da je pred nama buncanje ili igra mašte, djelo koje nas se ne tiče: Elfriede Jelinek u monologu nudi performans za glumicu koja mora utjeloviti neko čudovište poput Euripidovih tragetkinja ili monstruma Heinera Mullera čija je duhovna sestra u jeziku. Ovaj performans je nastavak suradnje Senke Bulić s redateljem Ivicom Buljanom na sličnom projektu kakva je bila "Medeja materijal".

Elfriede Jelinek, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2004., rođena je u Austriji 1946. godine. Vrlo rano stječe glazbeno obrazovanje, studira kazalište i povijest umjetnosti u Beču. U Hrvatskoj je njezino djelo tek djelomično poznato te je filmska adaptacija njezinog romana Pijanistica Michaela Hanekea iz 2001. još i danas poznatija od svog predloška. Okušala se u nizu žanrova: romanima, esejima, poeziji, scenarijima, opernim libretima, radijskim dramama i kazališnim tekstovima. Posljednjih desetak godina daje prednost dramskom pisanju.

U njenim tekstovima dramski, pjesnički i epski žanr dotiču se i sukobljuju. Jelinek ne stvara psihološke likove koji se razvijaju kroz dijalog, ona jezik pretvara u glavnog glumca, uvodeći "jezičke platforme" koje omogućuju da se simultano čuju glasovi proizašli iz različitih razina psihe i priče. Unutar tih polifonijskih monologa artikulira se oštra kritika suvremenog društva i njegovih stereotipnih i varljivih simbola. Svojim radom na jeziku ona se nadovezuje, kao i Thomas Bernhard, na baštinu tradicije kritičkog pučkog kazališta, kojemu je Johann Nestroy prvi važniji predstavnik prije Karla Krausa i Bečke skupine. Kao i u cjelokupnom djelu, glavne teme njezinih kazališnih tekstova su nacistička prošlost Austrije i fašizam u svim njegovim oblicima, moć medija, kao i nasilje nad slabijima te seksualna dominacija muškarca nad ženom.