ŠTO JE Stjepanu Mesiću, Ivi Sanaderu i Luki Bebiću bilo tako smiješno prije i tijekom jučerašnjeg sastanka s predstavnicima parlamentarnih stranaka povodom rješavanja graničnog pitanja sa Slovenijom? Nisu skidali osmijeh s lica. Ali ne onaj superiorni osmijeh kojim su poručivali slovenskoj strani da imaju adute za pregovore. Niti onaj kiseli iza kojeg skrivaju zabrinutost, ne samo blokadom pregovora, već i cjelokupnom situacijom u kojoj se nalazi Hrvatska. Bio je to srdačan, bezbrižan, široki osmijeh od uha do uha, koji je građane valjda trebao ohrabriti, ali uglavnom ih je - šokirao.
Ima li državni vrh u ovakvoj situaciji uopće razloga za smijeh? I kako to da se istovremeno nitko drugi ne smije?
Zar je moguće da je prihvaćena medijacija u rješavanju graničnog problema sa Slovenijom povod za tako srdačan smijeh? Tko zna, kako se stvari odvijaju, ne bi bilo čudno da se i taj iznuđeni ustupak Ljubljani i Bruxellesu prikaže kao razlog za zadovoljstvo. Hrvatska je godinama odbijala arbitražu, ustrajući na stavu da se granična pitanja rješavaju isključivo pred međunarodnim sudovima.
Sanader je prije godinu i pol s Janezom Janšom na Bledu dogovorio da dvije državne komisije pripreme argumente za izlazak pred Međunarodni sud pravde u Haagu. Bilo je to "odlučno ne". No, sada kad je situacija dogorjela do nokata, kad je nastupila blokada pregovora i u priču se uključila Europska komisija, hrvatsko "odlučno ne", pretvorilo se u "odlučno ali". Hrvatska sad prihvaća medijaciju, ali ustraje na tome da se konačna granica riješi u skladu s međunarodnim pravom. Međutim, kako je krenulo, pitanje je vremena kad će se od višegodišnjeg "odlučnog ne", preko iznuđenog "medijacija da, ali", doći do konačnog prihvaćanja stanja dogovorenog arbitražom.
Što je s laganjem hrvatskoj javnosti i skrivanjem demarša EU?
Ima li, dakle, razloga za smijeh? Pregovori su blokirani, čak i uz ovaj uvjet teško će biti ponovno otvoreni, a svaki daljnji ustupak Hrvatske vodi u kompromis kojeg će Sanader teško objasniti naciji kojoj je obećavao da neće biti "trgovanja teritorijem".
Idemo dalje. Jesu li se Mesić, Sanader i Bebić onako srdačno smijali zato što su riješili drugu blokadu pregovora, izazvanu famoznim topničkim dnevnicima? Kaže Sanader da Haag nije blokirao poglavlje o pravosuđu zbog nepostojećih pa izgubljenih, zagubljenih pa ustanovljenih, ali nikad pronađenih zapisnika o bombardiranju u Oluji. Oni navodno nisu razlog za blokadu, samo za izražavanje stanovitih "rezervi".
No, kamo sreće da je to jedini problem. A što je s laganjem hrvatskoj javnosti i skrivanjem demarša EU dostavljenog povodom tih istih dnevnika? Punih tjedan dana Vlada je tajila informaciju o tome da Unija pritišće u vezi haških dokaza, a kad se to napokon otkrilo, ministar Ivan Šimonović pretvorio je ukor u pohvalu. Da pukneš od smijeha.
Bilo bi smiješno da nije tragično
Jako je smiješna i propast državnih financija, sunovrat gospodarstva i svakodnevno otpuštanje stotina ljudi uslijed krize za koju je Sanader najprije tvrdio da je nema, zatim da će samo okrznuti Hrvatsku, a sada da je pod kontrolom. E to je tek razlog za bezbrižni smijeh državnog vrha. To je dobar povod i za politikantsko prepucavanje Mesića i Sanadera, za Bebićevo grebanje oko saborskih plaća, za vođenje predizborne kampanje, za prikupljanje političkih poena. Jer osim toga, državni vrh malo što čini kako bi umanjio negativne efekte krize. Naravno, ako ne računamo premijerovu prijetnju ministrima da se odreknu toalet papira. I to bi isto bilo smiješno. Da nije tragično.
Nije moguće da su to jedini razlozi za razdraganost državnog vrha. Sigurno ih ima još. Je li možda smiješno imenovanje Slavka Lozine za suca Uskočkog suda? Ili skrivanje saborske istrage o aferi s vojnim kamionima? Ili nevoljko policijsko ispitivanje bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića u saborskom kabinetu, umjesto u zgradi policije? Ili Mesićeva sprdačina sa Zagorčevim odlikovanjima? Ili Bebićevo priznanje da se poslovi u državnim poduzećima dijele po stranačkoj preporuci? A možda je svima smiješna i ona antikorupcijska akcija koja bi sama po sebi bila strašno duhovita, da usput nije dva i pol milijuna kuna podijeljeno ispod stola. A tko zna, može biti da je Luka Bebić opet pričao one svoje čuvene viceve o Stipi i ćuki.
Tu se možemo složiti. Sve to je urnebesno smiješno. Stoga bismo se vrlo rado smijali zajedno s državnim vrhom, ali nekako nam zapinje knedla u grlu. Evo, obratite pažnju na gornju fotografiju i na onog pripadnika osiguranja iza Mesićevih i Sanaderovih leđa. Ne može se reći da je njemu samo posao da bude smrtno ozbiljan, njegov izraz lica savršeno oslikava dramatičan kontrast u raspoloženju pripadnika vlasti i običnih ljudi. Danas stvarno više ništa nije smiješno.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Davor Pongračić/Cropix