Pišući o ljevici, konstatirali smo kako skoro svuda u Europi propada. Sasvim je drugačija situacija s desnicom, koja je u naponu snage, i to ne onaj mainstream desni centar, nego alternativna ili "populistička" desnica.
Na sljedećim europskim izborima očekuje se znatan porast grupacija ECR (Europski konzervativci i reformisti) i ID (Identitet i demokracija), dviju političkih obitelji koje okupljaju takvu desnicu. S druge strane, pučani (EPP) će vjerojatno doživjeti pad i tako podijeliti sudbinu s grupacijama ljevice, čijim su se politikama više-manje ionako u zadnje vrijeme prilično približili.
Stoga, kao prvo, podijelimo desnicu u Europi:
- Klasični desni centar. Uglavnom okupljen unutar Europske pučke stranke (EPP), obuhvaća stranke liberalno-konzervativnog i demokršćanskog predznaka, ponekad i nacionalno-konzervativne (dok je Orbánov Fidesz još bio dio EPP-a). Tu bi pripadale opcije poput njemačkog CDU-a i CSU-a, francuskih republikanaca, španjolskih pučana (PP), švedskih "umjerenjaka", austrijskog ÖVP-a, hrvatskog HDZ-a… Njihova se pozicija, iako su svojedobno po stavovima i politikama bili nešto kao danas umjereno euroskeptični konzervativci i reformisti, sve više približila klasičnom centru pa je teško razdvojiti po čemu bi se razlikovali od svojih parnjaka na lijevom centru – grupacije S&D (socijalisti i demokrati). Oni rastu jedino u onim zemljama gdje su se više približili pozicijama "alternativne" desnice ili s njom koalirali, primjerice u Švedskoj i Finskoj.
- Alternativna/populistička desnica. Obuhvaća skoro sve rastuće desne političke opcije koje se nerijetko nazivaju i "suverenističkima", protivi se pojačanoj integraciji EU i običava naći "žrtvenog jarca" za nedaće "naroda". Kod njih je vrlo izražena opozicija "elite" vs. "narod", što ih čini populistima. Okupljeni su uglavnom unutar europskih grupacija ECR i ID, a istaknutiji predstavnici su pobjednik nizozemskih parlamentarnih izbora Geert Wilders, španjolski Vox, austrijski FPÖ, njemački AfD, Švedski demokrati, Pravi Finci, Braća Italije (koji imaju premijerku Meloni), Nacionalno okupljanje Marine Le Pen u Francuskoj, bivša vladajuća stranka PiS u Poljskoj, mađarski premijer Orbán, čak i bivši slovenski premijer, a sada lider opozicije Janez Janša (iako je njegov SDS član EPP-a). U Hrvatskoj su to Domovinski pokret, Suverenisti, a dijelom i Most.
- Ekstremna desnica. Iako se većinu stranaka, pokreta i pojedinaca iz gornje skupine nerijetko naziva "ekstremnom desnicom", takvih je stvarno vrlo malo – "ekstremnu" poziciju treba razlikovati od one "radikalne" ili "populističke", pa tako u ovu grupaciju svrstavamo samo one koji se otvoreno protive i načelima liberalne demokracije, imaju militarno krilo te teorijom i praksom otvorene simpatije prema fašističkim pokretima u svojoj zemlji. To bi bila nekadašnja Zlatna zora u Grčkoj, koja je bila sastavljena i od huligana i nazi-skinheadsa, nekoć Jobbik u Mađarskoj (danas su prešli na "umjerenije" pozicije), Naša Slovačka u Slovačkoj (oni su otvoreno zagovarali pogrome Roma), tek eventualno neke frakcije AfD-a (primjerice, s tajnog skupa o remigraciji)… U Hrvatskoj nema na taj način stranački organizirane ekstremne desnice.
Ovdje je veći naglasak na "alternativnoj desnici" koja bilježi rast skoro svuda u Europi, a podjednako se suprotstavlja mainstream centru / desnom centru i ljevici.
Više faktora koji pogoduju jačanju desnice
Više je faktora koji pogoduju razvoju i jačanju te desnice, a kao najveće redom bismo mogli izdvojiti: tendencije centralizacije i "demokratskog deficita" u EU, migrantsko pitanje, zelene politike, energetska politika (povezana i s ratom u Ukrajini) i posljedice mjera uvedenih uslijed pandemije novog koronavirusa.
Prema tome, oni se redom protive: prenošenju nacionalnog suvereniteta na nadnacionalne institucije (prvenstveno na institucije EU u ovom kontekstu), liberalnoj politici prema migrantima, poskupljenjima i restrikcijama do kojih dovode zahvati u rješavanju klimatske krize, energetskoj tranziciji koja bi značila i odustajanje od "starih" energenata i restrikcijama koje su uvođene zbog pandemije novog koronavirusa.
Kod nekih su još zastupljene teme i tzv. rodna ideologija, feminizam i politike prema obitelji (na što imaju konzervativan odgovor). Nasuprot tome žele više prava nacionalnih država i zakonodavstava, ograničavanje migracija, odustajanje od zelenih politika, pragmatičnu energetsku politiku i uspostavljanje više tradicionalnih obrazaca u društvenim odnosima (naročito u obitelji i nacionalnoj zajednici). Praktički su u potpunosti okupirali "euroskeptični" spektar otkako je ljevica, osim nekih izuzetaka, prigrlila eurofilsku i više federalističku poziciju.
Međusobno se ipak dosta i razlikuju pa je teško govoriti o nekoj homogenoj "crnoj internacionali". Kod nekih su prepreke banalne – primjerice, kada nacionalisti dviju susjednih zemalja ne mogu surađivati, nego su neprijatelji jer međusobno svojataju teritorije i imaju povijesno neriješena pitanja (to su, primjerice, poznata hrvatsko-srpska posla, a mogla bi se pridodati još i, recimo, mađarsko-slovačka).
Geert Wilders kao drugačiji primjer desničara
No ovdje treba obratiti pažnje na neke bitnije razlike – zapadna "alternativna desnica" zapravo prihvaća mnoge tekovine liberalizma i modernizma (u političko-kulturološkom smislu) pa joj pitanje rodne ravnopravnosti, abortusa, LGBT prava i sl. uopće nisu teme – to je tako u društvima gdje je to praktički konsenzualno prihvaćeno, poput Nizozemske i Švedske.
Zapravo je Geert Wilders jedan radikalni liberal jer on vrijednosti liberalizma (sloboda pojedinca, sekularnost, ravnopravnost spolova i sl.) rasteže do krajnjih konzekvenci i u ime tih vrijednosti traži izgon muslimana koji ne prihvaćaju te modernističke vrijednosti.
Sličnu su retoriku usvojili i Švedski demokrati, koji su inače otvoreno neonacističke pozadine, pa i Marine Le Pen, čiji je otac i osnivač njezine stranke bio uvjereni antisemit, nostalgičar Višijevske Francuske i nasljednik protofašističkog pokreta Francuske akcije s početka 20. stoljeća, koja se protivila Republici. Zbog društvenog napretka i radikalna desnica u tim društvima morala se okrenuti rebrandingu kako bi postala prihvatljivija biračima.
Drugačija desnica u istočnoj Europi
S druge strane, desničari u istočnoj Europi i dalje, uz zajedničke teme, drže do snažnog hijerarhijskog poretka u obitelji i među spolovima, a nisu tolerantni ni prema "alternativnim" životnim i seksualnim stilovima. Također su puno bliži dominantnoj instituciji vjerske zajednice, za što je valjda najnotorniji primjer Poljske i bivše vladajuće stranke PiS, čije su veze s Katoličkom crkvom bile jake, a jedna od glavnih politika bila joj je ograničavanje prava na abortus.
Ni stavovi prema aktualnim krizama nisu im baš identični – primjerice, prema ratu u Ukrajini – dok su neki desničari proruski (poput Marine Le Pen i AfD-a, nekoć desnica u Italiji), drugi su proukrajinski, često uglavnom zbog loših povijesnih iskustava s Rusijom ili trenutne opasnosti. To se odnosi na Poljsku, baltičke zemlje, Finsku, ali i, zanimljivo, na aktualnu talijansku premijerku Giorgiu Meloni.
Ona je kao politička pojava i zato vrijedna posebnog promatranja – ona je primjer kako čak i takva desnica može postati mainstream ili bar surađivati s europskim mainstreamom – osim što je jako dobro uklopljena u sastanke i teme "europskih lidera" (što se vidi i po njezinu nedavnom utjecaju na "ideološkog brata" Viktora Orbána u temi u kojoj je on ostao jedina "crna ovca"), udaljila se od dotadašnje prakse na talijanskoj desnici koja je usko surađivala s Rusijom, pa vjerojatno otamo i primala novce – njezin prethodnik na talijanskoj desnici, iz stranke Liga (nekoć Sjeverna liga) Matteo Salvini održavao je bliske odnose s Rusijom i divio se Putinu. Sličan je slučaj bio svojedobno i s notornim Silvijem Berlusconijem.
Razlikuju se i u ekonomskim pitanjima – dok su skandinavski desničari, Wilders, pa i AfD ekonomski liberalniji, pozicije PiS-a, talijanskih desničara i Marine Le Pen idu više za državnim intervencionizmom, protekcionizmom, pa čak i jako izraženom socijalnom politikom (doduše, samo za vlastitu naciju, što je tzv. socijalni šovinizam).
Suštinski je protivljenje briselskoj birokraciji refleks koji dolazi s pozicija ekonomskog liberalizma, koji se i povijesno protivio svakom obliku jake federalne države, zalagao za manje poreze i više prava manjih političkih zajednica (povijest SAD-a i Švicarske, kao dviju ekonomski liberalnih zemalja, to zorno pokazuje). Brexit su zapravo u jednoj mjeri kanalizirale te ideje.
Desne politike ne donose ni slobodu ni sigurnost
Neovisno o razlikama, iako spomenuta desnica pogađa upravo probleme koji u aktualnim krizama tište "malog, običnog čovjeka", njezine politike ne donose ni slobodu ni sigurnost iako se na obje pozivaju.
Dok se pozivaju na slobodu i nacionalni suverenitet ("suverenizam"), ignoriraju činjenicu da je u međusobno jako povezanom svijetu nemoguće prosperirati zatvaranjem u vlastite nacionalne/državne okvire.
U krajnjoj konzekvenci, pomalo paradoksalno za desnicu, "suverenizam" izveden do krajnosti dovodi do pozicije sjevernokorejske Juche ideje – "sami smo sebi dovoljni" – dakle, krajnjeg izolacionizma, a izolacionizam si eventualno mogu, do neke granice, priuštiti samo velesile.
Nadalje, dok govore o sigurnosti, pri čemu najviše imaju u vidu opasnost od migranata i neintegriranih stranaca, svoje zemlje izlažu vanjskopolitičkim rizicima jer se protive većim međunarodnim asocijacijama, računajući i one vojne (odavno NATO nije previše popularan na desnici).
Teško je biti slobodan sam za sebe, ujedno prosperitetan u nikad povezanijem svijetu i također siguran od prijetnji izvana. Alternativnim desničarima to bi trebali reći njihovi politički takmaci s ljevice, centra i klasičnog desnog centra umjesto da vode kampanju protiv njih histerijom o mržnji, ponovnom povratku nacifašizma i zabranama djelovanja. Provjereno im to samo daje vjetar u leđa.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala