S DANAŠNJIM ODLASKOM Tonyja Blaira iz Downing Streeta br. 10 je, prema mišljenju mnogih komentatora, završio ne samo jedan premijerski mandat, nego i era britanske, a možda i svjetske povijesti.

Tony Blair je već na samom početku mandata - u svibnju 1997. godine - ušao u povijest kao najmlađi premijer Ujedinjenog kraljevstva u suvremenoj povijesti, kao i premijer čija je stranka imala najdojmljiviju većinu u britanskom Parlamentu.

Blair je u povijest ušao i kao najdugovječniji laburistički premijer, jedini laburistički vođa koji je tri puta dobio parlamentarne izbore, odnosno jedini laburistički premijer koji je odradio dva mandata uzastopce.

Blair je rođen 1953. godine u odvjetničkoj obitelji, a 1975. godine se priključio Laburističkoj stranci, nedugo nakon što je diplomirao na Oxfordu. Godine 1983. je po prvi put izabran u Parlament, a s vremenom je kao mlad i telegeničan zastupnik počeo napredovati u stranci.

Još od kraja 1980-ih je u tada demoraliziranoj Laburističkoj stranci počeo propovijedati skretanje s tradicionalnih ljevičarskih principa, napuštanje sindikata i države blagostanja, odnosno prihvaćanje tržišnog gospodarstva i približavanje centru. Takvi su stavovi postali popularni u stranci nakon iznenađujućeg izbornog poraza 1992. godine, kada je laburistima postalo jasno da konzervativce moraju tući njihovim oružjem.

Blair je priliku da svoj projekt, koji će kasnije dobiti naziv "Nova laburistička stranka", odnosno "Treći put", primijeni u praksi dobio tek zahvaljujući iznenadnoj smrti stranačkog čelnika Johna Smitha 1994. godine. U borbi za stranačko vodstvo je sklopio sporazum sa svojim glavnim suparnikom Gordonom Brownom, prema kojemu će obojica nakon izborne pobjede biti premijeri.

Blair je svoj najsvjetliji trenutak imao 1. svibnja 1997. godine kada je laburiste nakon 18 godina doveo na vlast u jednom od najblistavijih i najuvjerljivijih izbornih pobjeda u povijesti. Tu su pobjedu mnogi tumačili ne toliko ideologijom ili laburističkim programom, koliko Blairovom karizmom i ogromnom popularnošću koju će zadržati prvih godina svoje vladavine.

Blair je pri dolasku na vlast uživao apsolutnu podršku medija i inteligencije, ali i poslovnih krugova koje je pridobio odustajanjem od socijalizma, odnosno čuvanjem najvažnijih gospodarskih tekovina vladavine Margaret Thatcher.

Blairov gospodarski program je tako od Britanije ponovno učinio gospodarsku velesilu, a od Londona poslovno središte svijeta. Istovremeno su pokrenute opsežne ustavne reforme - kao što je ukidanje nasljednog prava na mjesta u Domu lordova, kao i devolucija kojom su Škotska i Wales dobili regionalnu autonomiju i vlastite organe vlasti.

Blair je razvio izuzetno blizak odnos s američkim predsjednikom Billom Clintonom, koji je bio njegov ideološki istomišljenik, a s vremenom Britanija najvažniji američki saveznik u svijetu. To se najviše vidjelo prilikom NATO-ve intervencije na Kosovu, kada je upravo Britanija zauzimala najradikalniji stav prema SR Jugoslaviji i Slobodanu Miloševiću. Blair je taj stav kasnije uoblčio u političku doktrinu "humanitarnog rata" prema kojoj najrazvijenije države imaju moralnu dužnost vojnom silom suzbijati političku, etničku i svaku drugu represiju po svijetu.

Prekretnica u karijeri Tonyja Blaira su bili napadi 11. rujna 2001. godine nakon kojih se ispostavilo da će Britanija biti jednako bliska, a možda čak i bliža, Bushu nego što je bila Clintonu. Taj se stav najviše iskazao prilikom političke krize koja je prethodila napadu na Irak, kada je upravo Blair bio najvatreniji zagovornik tog kontroverznog pohoda, a s vremenom nepopularnost tog rata počela utjecati i na njegovu reputaciju u svijetu, pa i u domovini.

Rat, kao i sve veći problemi vezani uz terorizam, odnosno drastična kršenja ljudskih i građanskih prava, su s vremenom navukli antipatije svjetske javnosti, a u samoj Britaniji je javnost sve više počela obraćati pažnju na tamne strane njegove vladavine. To se prije svega odnosilo na porast kriminala, kolaps zdravstvenog, a na kraju i obrazovnog sustava.

Nakon izbora 2005. godine koje su laburisti dobili više zbog slabosti konzervativaca nego zbog svoje popularnosti, bilo je jasno da Blair mora otići, a i sam je najavio da će mu treći mandat biti posljednji. Međutim, neumitno - a s njime i ispunjenje davnog dogovora sa svojim ministrom financija Brownom - je odgađao do posljednjeg trenutka, dajući zahvalan materijal za teorije zavjere. Konačni udarac mu je dao sam Brown, organiziravši unutarstranački puč nakon kojeg je Blair bio prisiljen konačno reći kada će napustiti Downing Street.

Blair je Downing Street ostavio daleko nepopularniji nego što je ušao. Većina anketiranih Britanaca drži da im je upropastio domovinu. S druge strane mu mnogi pripisuju gospodarski uzlet i povratak Britanije u klub velikih sila. Međutim, nad njegovom povijesnom reputacijom će uvijek stajati sjena Iraka, a Blairovo ime će biti simbol neugodne tranzicije od sada utopijskih Clintonovih 1990-ih u surovu stvarnost Bushevih 2000-ih.