PREMA pisanju "New York Timesa", administracija američkog predsjednika Georgea W. Busha se sprema na radikalni zaokret u politici prema Sjevernoj Koreji, staljinističkoj državi koju je prije četiri godine nazvao članom "osovine zla" i čiji je program izrade nuklearnog oružja izvor stalnih napetosti u Istočnoj Aziji.

Bush je u svom prvom mandatu prema režimu Kim Jong Ila zauzeo tvrdi stav prema kojem se ni po koju cijenu ne može dopustiti da ta država postane nuklearna sila, odnosno da se njen staljinistički poredak mora što prije zamijeniti liberalno-demokratskim.

Međutim, takvi stavovi ne samo da nisu imali previše razumijevanja ne samo među moćnim sjevernokorejskim susjedima Rusijom i Kinom, nego i u Južnoj Koreji, tradicionalnom američkom savezniku čija je vlada od kraja 1980-ih službeno usvojila politiku prema kojoj će do ujedinjenja korejskog poluotoka doći isključivo mirnim putem.

Dodatni razlog južnokorejsku nesklonost Bushovoj ratobornosti je činjenica da se Seul - glavni grad i jedno od najvećih ekonomskih središta u tom dijelu svijeta - nalazi u domašaju sjevernokorejske artiljerije.

Tako je i Južna Koreja - jedna od rijetkih država koja Amerikancima duguje vlastiti opstanak - američkoj politici okrenula leđa, a prema anketama većina južnokorejske mladeži bi stala uz komunistički Sjever u slučaju američkog napada.

Američkim "tvrdolinijašima" je argumente iz ruke izbio kaos koji je u Iraku izazvala američka "promjena režima", isto kao i činjenice da se zbog angažmana u Afganistanu te sve veće napetosti oko Irana, SAD jednostavno više ne mogu priuštiti dodatne vojne komplikacije.

Tako je Bush, navodno na nagovor svoje državne tajnice Condoleeze Rice, odlučio po pitanju Sjeverne Koreje zauzeti daleko pomirljiviji stav i prijetnje vojnom akcijom i sankcijama zamijeniti svojevrsnim "detantom", za što postoji presedan u nedavnom uspostavljanju diplomatskih odnosa s Libijom i njenim vođom Gadafijem - ljutim američkim protivnikom u Reaganovo doba.

Kao dio te nove incijative se spominje nastojanje da se korejski rat - kojim je 1953. godine, nakon tri godine krvavih borbi i najmanje tri milijuna žrtava, cementirana današnja podjela na komunistički Sjever i kapitalistički Jug - formalno završi mirovnim ugovorom kojim bi se zaraćene strane međusobno priznale i tako otvorile put za dalju normalizaciju diplomatskih, ekonomskih, kulturnih i svakih drugih odnosa.

Rat - u kojem su na strani Juga sudjelovale SAD i druge zapadne države, a na strani Sjevera NR Kina - je završen neformalnim primirjem u Panmunjonu, te formalno još uvijek traje.

D.A.