KADA je u petak proglasio aneksiju ukrajinskih regija Luhansk, Donjeck i dijelova regija Zaporižja i Herson, ruski predsjednik Vladimir Putin pokazao je karakterističan prijezir prema istini. Objava je uslijedila nakon lažnih referenduma koji odražavaju Putinovu viziju demokracije - glasanje uz prijetnju oružjem i unaprijed određen ishod, za Politico piše Mihail Hodorkovski, disident i nekadašnji ruski naftni tajkun.
U nastavku prenosimo njegov tekst:
Kritičan trenutak
Objavljen usred suludo bombastične kritike na račun "sotonskog" Zapada, ovo je bio posljednji Putinov pokušaj da ponovno preuzme inicijativu i skrene pozornost s činjenice da ponižavajuće gubi rat. Objava mobilizacije 300.000 vojnika prošlog tjedna bila je najbliža priznanju poraza. U ovom kontekstu treba promatrati i poznate prijetnje uporabom nuklearnog oružja.
Očito je došao kritični trenutak.
Putin je stavio sve svoje karte na stol. Ne smijemo biti uplašeni razmetanjem nasilnika koji zna da gubi. Umjesto toga moramo intenzivirati podršku Ukrajini i dati joj sve što joj je potrebno da Putinu nanese poraz. Istodobno, Zapad također mora poduzeti korake kako bi podržao i potaknuo rusko stanovništvo koje se ne slaže s grozotama Kremlja, kako bi se ubrzao njegov poraz kod kuće.
Kako sada stvari stoje, Putinove snage nisu u stanju držati liniju fronta bez golemih pojačanja.
Prema nekim procjenama, od početka invazije ukupan broj poginulih i ranjenih s ruske strane mogao bi biti čak 100.000 do 150.000 - otprilike broj vojnika na početku invazije. A ruski generali su više puta, čak i javno, inzistirali da ne mogu ostvariti ciljeve koji su im zadani bez ozbiljnog brojčanog pojačanja. Njihov očaj postao je jasan kada se pojavila snimka Putinovog prijatelja Jevgenija Prigožina kako pretražuje ruske zatvore tražeći borce za rat u Ukrajini.
Niz problema - i vojnih i političkih
I premda je nova mobilizacija odgovor na zahtjev generala, ona stvara čitav niz drugih problema - i vojnih i političkih.
Potpora ruskog društva ratu u Ukrajini do sada se mogla definirati kao "apatično nemiješanje". Bilo je to pitanje s kojim se Kremlj trebao pozabaviti i koje nije izravno utjecalo na njih. Ali mobilizacija je sve promijenila, potresajući stanovništvo.
Prethodno su vlasti mogle uravnotežiti ne posve dobrovoljno korištenje ročnika s velikodušnim milostinjama ako bi bili ranjeni ili ubijeni. U tu svrhu krenuli su s onima s ruske siromašne periferije, no sada su iscrpili tu zalihu topovskog mesa.
Nakon ove mobilizacije rat u Ukrajini za obične Ruse više nije nešto daleko.
Stoga stotine tisuća ruskih muškaraca u vojnoj dobi očajnički pokušavaju pobjeći iz zemlje. Zašto bi ti ljudi željeli ostati i biti poslani da se suoče s užasima rata - koji ne služi ničemu drugom osim opstanku korumpiranog režima? Zašto bi željeli postati ratni zločinci, leševi ili oboje, jednostavno kako bi zaštitili bogatstvo, moć i ponos Putina i njegovih gangsterskih prijatelja?
Štoviše, prikupljanje 300.000 novaka samo je prvi korak. Trenutačno ljudi iz svih ruskih regija i društvenih skupina primaju pozive za mobilizaciju i vjerojatno će više od milijun biti mobilizirano do početka sljedeće godine.
Ali zasićenje prvih crta bojišta slabo obučenim, pa čak i manje motiviranim, mobiliziranim trupama neće dovesti do većeg vojnog uspjeha. Bit će to neizvodljivo, a očekivani gubici bit će katastrofalni.
Prosvjedi će biti sve češći
Sposobnost ruskog društva da tolerira desetke i stotine tisuća mrtvih vojnih obveznika nije zadana stvar. Kako vrijeme bude odmicalo, pasivni oblici prosvjeda, poput izbjegavanja vojnog roka, bit će sve češći. A kako gubici i broj dezertera budu rasli, prosvjed će poprimati sve agresivnije oblike.
Postoje i srednjoročni domaći rizici za režim, kao što je pojava najmanje desetaka tisuća pojedinaca u Rusiji koji imaju duboka, ali dosad suzdržana nezadovoljstva zbog svoje životne sudbine, sada s oružjem i iskustvom u njihovom korištenju. Štoviše, ovu skupinu neće činiti samo Rusi već i naoružani separatisti iz ukrajinskih regija koje je Putin sada "anektirao" i kojima je dao državljanstvo.
Ako, i kada, ukrajinska vojska izvrši presudni prodor na frontu, neće biti moguće zaustaviti ovu naoružanu rusku hordu da se povuče u Rusku Federaciju i kroz susjedne regije krene prema Moskvi. Povijesni presedan iz 1917. može poslužiti kao obrazac, tada je povlačenje trupa s fronte u Prvom svjetskom ratu dovelo do pada režima i boljševičkog preuzimanja vlasti.
Svi ovi rizici možda su spriječili Putina da ranije proglasi mobilizaciju, ali situacija na fronti sada je izmakla kontroli. Mobilizacija, lažni referendumi i izjave o aneksiji su činovi očaja i slabosti, a Zapad mora izabrati kako će odgovoriti.
Odgovor na mobilizaciju
Jedan od odgovora na mobilizaciju mogao bi biti da europske zemlje daju azil onima koji izbjegavaju mobilizaciju. Ukrajina bi također mogla pružiti azil Rusima koji se žele boriti na strani Ukrajine ili na neki drugi način podržati njezine ratne napore.
Istodobno, međutim, Ukrajina treba oružje, a na svakoj je zemlji da ga osigura ako je u mogućnosti. Osobito je važno povećati opskrbu oružjem koje može uništiti izdvojene zapovjedne i logističke centre.
Bez obzira na sve, sada nije vrijeme da Zapad ublaži svoju odlučnost u borbi protiv Putina - vrijeme je za jačanje odlučnosti. Ne postoji prilika za bijeg koja bi mu se mogla ponuditi; nema elegantnog načina da mu se omogući proglašavanje pobjede. Oni koji guraju takva "rješenja" ne razumiju Putina - ili još gore, oni zagovaraju politiku popuštanja protiv fašističkog diktatora kako bi pokušali smanjiti svoj mjesečni račun za plin.
Umjesto toga, daleko najučinkovitiji način da se stane na kraj Putinovoj energetskoj ucjeni i nuklearnim prijetnjama bilo bi uništavanje njegovih invazijskih snaga. Zato svijet sada mora podržati ukrajinske snage jače nego ikad prije, zaključuje Hodorkovski za Politico.