Ako ste mislili da je 2017. u svijetu bila luda, ne brinite. Ova godina će biti još luđa

 

2017. je bila godina velikih previranja, dramatičnih, tragičnih, ali i bizarnih događaja i situacija: ratovi na Bliskom istoku, globalni terorizam, presudni izbori u Francuskoj i Njemačkoj, nastavak izbjegličke krize, sve dublja polarizacija i populizam u Americi i Europi, nametanje Rusije i Kine i povlačenje SAD-a na globalnoj sceni, bauk rata sa Sjevernom Korejom i sukoba između Madrida i Barcelone…

Sudeći po svemu što smo doživjeli lani, nameće se pitanje što sve možemo očekivati na svjetskoj sceni u 2018.? Jedno je sigurno - neće biti dosadno.

 

 
Godinu koja je iza nas svakako je obilježio dolazak na vlast Donalda Trumpa, čija je pobjeda na američkim predsjedničkim izborima prošle godine zatekla dobar dio američke i svjetske javnosti. Najmanje što se može reći o ovom nekretninskom tajkunu, reality show zvijezdi, nepredvidivom državniku koji preko Twittera i TV kamera ratuje s oporbom, medijima, nelojalnim članovima vlastite stranke, drugim zemljama i osobi koju je najmanje 15 žena optužilo za napastovanje jest da je najkontroverzniji predsjednik u 241 godini duge povijesti SAD-a. Za razliku od prošle godine, Trump 2017. nije bio osoba godine u tradicionalnom izboru časopisa Time - prema njegovim riječima, zato što je sam odbio kandidaturu. Time je demantirao njegovu verziju, što je samo jedan od niza slučajeva kad je Trump uhvaćen u podvaljivanju “alternativnih činjenica” . 
 

Primjera je previše da bi ih se nabrojalo, ali posebno zabrinjava njegovo ocrnjivanje istrage o ruskom uplitanju u izbore i mogućem dosluhu s Trumpovom kampanjom kao “užasnom lovu na vještice radi zle politike” i to da je zatražio od FBI-a i ministarstva pravosuđa da umjesto njega pokrenu kazneni progon protiv “pokvarene Hillary”. Američki predsjednik u jednom intervjuu čak se otvoreno požalio što nema kontrolu nad FBI-em, pokazujući potpuno nerazumijevanje i/ili prezir prema trodiobi vlasti i ustavnim ograničenjima svoje funkcije kao temeljima liberalne demokracije. 

 

 

Štoviše, to je kazao par mjeseci nakon što je smijenio direktora FBI-a Jamesa Comeyja, po vlastitom priznanju zbog “ove Trump-Rusija stvari”, za koju je mislio da ju je time “riješio”. Sve su glasnije spekulacije da bi Trump mogao smijeniti i Muellera, a nakon prvih uhićenja njegovih dužnosnika iz kampanje i Bijele kuće opasno se steže obruč oko njega i njegovih najbližih suradnika, odnosno članova obitelji. Trump je ipak u posljednjem intervjuu za New York Times kazao da neće smijeniti Muellera, vjerojatno zato što i sam zna da bi takav potez izazvao ustavnu krizu i doveo do postupka o njegovu opozivu, slično kao u povijesnoj aferi Watergate u kojoj je smijenjen Richard Nixon. U svakom slučaju, 2018. će gotovo sigurno doći do raspleta tzv. Russiagatea - a ako se Trumpu utvrdi dosluh s Moskvom, odnosno ometanje istrage o tome, ova bi afera mogla opasno uzdrmati SAD. 

 

Još jedna prijetnja američkoj demokraciji je sve veća polarizacija na političkoj i rasnoj osnovi koja je kulminirala nasilnim prosvjedom neonacista u Charlottesvilleu, u Virginiji i ubojstvom jedne antifašističke protuprosvjednice u očitom terorističkom napadu. Činjenica da su to mahom Trumpovi obožavatelji vjerojatni je razlog za njegovo skandalozno opravdavanje “dobrih ljudi među nacistima” i izjednačavanje krivnje na obje strane, zbog čega su ga osudili i politički protivnici i saveznici. Znakovito je i da je Time umjesto Trumpa izabrao “Me too” pokret, odnosno brojne žene koje su prekinule dugogodišnju šutnju i posvjedočile da su ih muškarci na položajima moći u Hollywoodu seksualno napastovali ili silovali. Dok su producentu Harveyu Weinsteinu i nekim drugima ove optužbe već zapečatile karijeru, simptomatično je da se Trumpu, unatoč optužbama, nije dogodilo ništa slično.   

 

Nadalje, izgleda da Trump nije u svađi samo s nacionalnim institucijama i društvom, već i s međunarodnim multilateralnim udruženjima poput NATO-a, EU-a i UN-a, sporazumima i univerzalnim vrijednostima na kojima se temelji liberalni svjetski poredak koji se gradi od Drugog svjetskog rata, a čiji je predvodnik upravo SAD. Još do preklani bilo je nezamislivo da američki predsjednik odbija potvrditi privrženost SAD-a obvezi zajedničke obrane NATO članica ili da njegova veleposlanica govori o “neodgovornom utjecaju UN-u” po pitanju izraelsko-palestinske krize koju je Trump ponovo zaoštrio svojim unilateralnim priznanjem čitavog Jeruzalema kao prijestolnice Izraela. Trump svojim potezima i porukama pokazuje snažan animozitet prema toj vodećoj globalnoj poziciji SAD-a, dok u isto vrijeme traži od saveznika i suparnika podvrgavanje američkim gospodarskim interesima. To je možda i jedini koherentni aspekt njegove vanjske politike. Kako je primijetio istaknuti američki senator John McCain, “naš predsjednik vidi svoju nepredvidljivost kao vrlinu i preferira neinformirane tvitove nad promišljenim strategijama”. 

 

 

Takav hiroviti pristup vanjskopolitičkim krizama i “odmetnutim državama” najviše se ugleda u krizi sa Sjevernom Korejom, koja je obilježila godinu prkošenjem Vijeću sigurnosti UN-a provokativnim i opasnim testiranjem nuklearnog oružja i balističkih projektila. Kako režim Kim Jong-una otvoreno priznaje, cilj mu je razvijanje mogućnosti nuklearnog napada na SAD-a, kao ultimativnu zaštitu od moguće vojne intervencije. Trumpova ratoborna reakcija, uz prijetnje “vatrom i bijesom” i “potpunim uništenjem” Sjeverne Koreje zgrozila je mnoge i potakla ih da (još više nego prije) dovode u pitanje mentalnu stabilnost predsjednika SAD-a. Razmjena verbalne paljbe između Trumpa i Kima na momente se zaista činila kao prepucavanje dvojice luđaka - s prstom na nuklearnom okidaču. 

 

No bez obzira na Trumpa, u međunarodnoj zajednici vlada konsenzus da se ova izolirana i gotovo nadrealno totalitarna država potpuno otela kontroli te da je nužno zaustaviti vojni program kojim prijeti susjedima i suparnicima nuklearnim napadom. U isto vrijeme, gotovo nitko osim Washingtona ne misli da je vojna intervencija dopustivo rješenje. Međutim, rat koji bi zasigurno odnio milijune života i doveo do općeg uništenja na Korejskom poluotoku, a možda i nuklearnih napada, čini se sve izgledniji iz dana u dan. 2018. bi nažalost mogla biti godina kada će se dogoditi upravo to.

 

 

S vedrije strane, 2018. će gotovo sigurno biti godina potpunog poraza takozvanog kalifata Islamske države, a možda i hvatanja ili likvidacije njenog notornog vođe, Abu Bakr al-Bagdadija. Ova teroristička organizacija koja je po zvjerskoj okrutnosti, fanatičnim ambicijama (svjetski kalifat) i globalnom dosegu svojih napada nadmašila bilo koju drugu u modernoj povijesti, izrodila se iz kaosa rata u Siriji i postratnog, disfunkcionalnog Iraka. No nakon što su zaratili s manje-više svima - kurdskim i arapskim pobunjenicima, režimom Bašara al-Asada, njegovim ruskim, iranskim i libanonskim saveznicima, iračkom vojskom i međunarodnom koalicijom predvođenom SAD-om - njihov poraz na bojnom polju bio je pitanje vremena. 

 

 

ISIS je 2017. doživio očekivani slom: redom su istjerani, uz teške vojne i civilne žrtve i razaranje u bespoštednoj urbanoj borbi, iz Mosula, Rake i Deir ez-Zora, a trenutno traju operacije hvatanja i eliminacije preostalih džihadista koji se skrivaju u pustinji. Od 45 tisuća boraca i teritorija od stotinjak tisuća kilometara kvadratnih u više zemalja na njegovu vrhuncu, ISIS je spao na manje od tisuću boraca i tri tisuće kilometara kvadratnih, uglavnom u istočnoj Siriji. 

 

 

Pa opet, ISIS je, pomoću svojih zaluđenih sljedbenika, na svojoj silaznoj putanji posijao smrt i teror diljem svijeta: na lanjskom dočeku Nove godine u Istanbulu (39 mrtvih), na vlak u Sankt Peterburgu u travnju i na trgovački centar u prosincu (11 mrtvih u prvom, 13 ranjenih u drugom napadu), na Damask u ožujku (31 mrtvih), na dvije koptske kršćanske crkve u Egiptu u travnju te na autobus s koptskim hodočasnicima u svibnju (76 mrtvih), na Pakistan u veljači (90 mrtvih) i lipnju (75 mrtvih), na Stockholm u travnju (5 mrtvih), na Westminster Bridgeu i London Bridgeu u Londonu u ožujku i lipnju (ukupno 13 mrtvih), na koncertu Ariane Grande u Manchesteru u svibnju (22 mrtvih, uglavnom djece), u središtu Barcelonu u kolovozu (13 mrtvih), na Manhattanu u New Yorku u studenom (8 mrtvih), na Bagdad u veljači (52 mrtvih) i u svibnju (30 mrtvih) te na Nasirijah u južnom Iraku u rujnu (84 mrtvih), na džamiju u egipatskom Sinaju u studenom (311 mrtvih), na diplomatsku četvrt u Kabulu u Afganistanu u srpnju (150 mrtvih) i na šijitski kulturni centar u prosincu (41 mrtvih)... A to su samo najveći napadi - onih manjih i neuspjelih još je na desetke. 

 

 

Iako je znatan broj stranih dobrovoljaca ISIS-a izginuo u Siriji i Iraku, alarmantno velik broj ih se vratio u domovine - prema američkom think tank institutu Centar Soufan, čak 5600 ih se vratilo u 33 države, uključujući polovicu od njih 850 koji su došli iz Velike Britanije, 400 od 3400 iz Rusije i 270 od 1900 iz Francuske. Veliki broj ih je iz nejasnih razloga pušten iz Rake, a neki su prebjegli i u Tursku. Sve ovo sugerira da, unatoč naporima protuterorističkih službi, u 2018. možemo strahovati od novog krvoprolića u Europi i šire kao odmazdu za poraz tzv. kalifata. 

 

No ni na Bliskom istoku situacija nije riješena - analitičari upozoravaju da bi ostaci ISIS-a mogli prijeći u gerilski modalitet borbe i nastaviti sijati teror. Sirija je također daleko od završetka rata - unatoč praznim pričama o primirjima i mirovnim pregovorima, režimska ofenziva na pobunjenička uporišta se nastavlja, a moguće je i otvaranje nove fronte između režima i Sirijskih demokratskih snaga koje, nakon velike ofenzive protiv ISIS-a, kontroliraju otprilike četvrtinu sirijskog teritorija. Takav razvoj situacije garantirao bi još godine rata i desetke tisuća žrtava, ali diplomatsko rješenje sukoba ne nazire se dok Damask odbija ikakav kompromis, uvjeren u potpunu pobjedu zahvaljujući moćnim saveznicima. 

 

 

Europsku politiku u 2017. obilježili su  francuski izbori, na kojima je nezavisni, mlađahni i iznimno ambiciozni Emmanuel Macron trijumfirao nad krajnje desnom, euroskeptičnom i proruskom populistkinjom Marine Le Pen. Raspad EU-a, koji su pristaše Le Pen i Putina već trijumfalno najavljivali, tako je spriječen. S druge strane, na izborima u Njemačkoj, iako krajnje desna Alternativa za Njemačku nije došla ni blizu vlasti, njihovo treće mjesto i neuspjeh kršćanskih demokrata Angele Merkel da osvoje većinu ozbiljna je opomena njemačkoj kancelarki koja ni nakon tri mjeseca nije uspjela oformiti koalicijsku vladu. Stoga 2018. ostaje nesigurna za Njemačku - novi izbori i “konačan pad” dugogodišnje liderice Njemačke i Europe koja se mnogima u zemlji i uniji zamjerila svojim otvaranjem granica izbjeglicama, nije isključen. 

 

Veliki šok za Europu bio je i katalonski referendum i naknadno proglašenje neovisnosti koje je  Španjolska proglasila neustavnim i pokušala zaustaviti policijskom represijom, optužnicama za katalonskog premijera Carlesa Puigdemonta i druge dužnosnike te ukidanjem autonomije za tu regiju, što se desilo prvi put u povijesti španjolske republike. Zahvaljujući ponovnoj pobjedi katalonskih separatista na izvanrednim izborima, kriza se zasigurno nastavlja i ove godine. Može li Katalonija, unatoč protivljenju Madrida i Bruxellesa, zaista postati neovisna, tek će vrijeme pokazati. 

 

 

Glavni svjetski autokrati imali su vrlo dobru godinu, nauštrb civilnog društva i oporbe u svojim zemljama: Erdogan je nastavio čistku nakon neuspjelog puča 2016. i stekao gotovo apsolutne predsjedničke ovlasti nakon ustavnih promjena izglasanih na kontroverznom referendumu u travnju prošle godine. U potpunoj travestiji pravne države, turske novinare, aktiviste, oporbene političare i akademike i dalje se zatvara zbog fiktivne “podrške terorizmu”. Putin je pak spasio svog klijenta Asada, održao svoje separatističke klijente na istoku Ukrajine i kontrolu nad anektiranim Krimom te uvelike uspio u svom naumu vraćanja Rusije kao velike sile na svjetsku pozornicu. Ipak, njegov plan da “suradnjom” s njemu naklonjenim Trumpom ispregovara okončanje sankcija Rusiji te destabilizira NATO i EU nije se realizirao, barem zasad. To je zasad, zahvaljujući američkom Kongresu, nemoguće, ali ostaje vidjeti kakve aseve Putin još ima u rukavu. Ne može se zanemariti ni mogućnost nekog novog “hibridnog rata” poput onog u Ukrajini, pri čemu su baltičke zemlje najvjerojatnije mete. Ne bismo smjeli zanemariti ni ruske aspiracije na Balkanu, što je potvrdio pokušaj puča u Crnoj Gori prije njenog ulaska u NATO.

 

 

Kineski predsjednik Xi Jinping isto tako je netko koga treba držati “na oku” - izabran je za drugi mandat (koji traje do 2022.) i učvrstio svoju vlast u Komunističkoj partiji na njenom 19. kongresu. Analitičari ga već zovu “novim Maom”, a Kini predviđaju uspjeh u njenom planu uspona na mjesto globalnog lidera u ovom stoljeću. Kina je, štoviše, ključan akter u razrješavanju političkog sukoba sa Sjevernom Korejom jer je njena jedina saveznica koja je trgovinom održava na životu. Trump pokušava natjerati Xija da pritisne Kima i nakon jednoglasnog uvođenja sankcija Pjongjangu u Vijeću sigurnosti, činilo se da će do toga zaista doći. No posljednje informacije o kineskom švercu nafte u Sjevernu Koreju baca veliku sjenu na ovu prividnu suradnju Kine. Drugim riječima, Kina je i dalje nepoznata varijabla u ovoj krizi. Na čiju će stranu stati u slučaju mogućeg rata SAD-a i Južne Koreje sa Sjevernom? Nemoguće je znati. 

 

Saudijski princ prijestolonasljednik također je učvrstio svoju moć u ovoj bogatoj zaljevskoj monarhiji, obračunavajući se sa suparnicima u sklopu navodne borbe protiv korupcije. Ipak, princ Muhamed bin Salman al Saud najavio je velike političke i društvene reforme u svojoj zemlji uz zaokret prema “umjerenom islamu”, nakon desetljeća izvoza vehabijskog fundamentalizma diljem svijeta, što je neizravno i doprinijelo usponu Al-Kaide i ISIS-a. Osim toga, Saudijci i dalje nastavljaju svoju vojnu akciju u Jemenu, gdje su njihovi bespoštedni zračni udari protiv proiranskih pobunjenika i ekonomska blokada ubili tisuće civila i uzrokovali jednu od najvećih humanitarnih kriza na svijetu danas - doslovno milijunima ljudi prijeti smrt od gladi i epidemija, nastavi li se ovaj sukob. Kraj godine je obilježila i brutalna likvidacija bivšeg predsjednika Jemena Alija Abdulaha Saleha.

 

 

Ipak, kraj godine donio je loše vijesti za hibridni demokratsko-teokratski, ali u svakom slučaju duboko autoritarni režim u Iranu - prosvjedi diljem te zemlje počeli su krajem prosinca i eskaliraju iz dana u dana, a prosvjednici koje su ubile sigurnosne snage već se broje u desecima. Sudeći po brutalnom gušenju “zelenih” prosvjeda 2009. i sudjelovanje Irana u još brutalnijem gušenju sirijske pobune, izgledno je da nas čeka još jedna epizoda masovnog krvoprolića, a možda i novi građanski rat na Bliskom istoku. Hoće li Iranci koji se bune protiv tiranije biti prepušteni sami sebi kao i Sirijci? Izgledni odgovor je, nažalost, da. Isti odgovor može se dati i za Venezuelu, gdje korumpirana, nesposobna i autoritarna vlast režira izbore, ratuje s prosvjednicima i oporbom, dok narod čeka u redovima za hranu i osnovne potrepštine ili bježi preko granice. Bit će čudo ako se Nicolas Maduro održi na vlasti i ove godine - ali i katastrofa za ovu nekad bogatu južnoameričku zemlju  

 

Na samom početku 2017., uzlet populizma, protekcionizma, nacionalizma i autoritarizma, najezda lažnih vijesti i propagande te zanemarivanje opasnosti ranijih neprijatelja liberalne demokracije poput fašizma i komunizma u SAD-u i diljem svijeta, potakla je direktora Human Rights Watcha da upozori da smo “na rubu tame”. To upozorenje i dalje vrijedi, možda i više nego prije godinu dana. Liberalna demokracija i s njom povezani ideali političke i ekonomske slobode i ljudskih prava u svijetu su i dalje ugrožena istim prijetnjama. Borba se i dalje nastavlja, a ulog je sve veći.