Foto: Dražen Aleksić / Cropix
"MOJ POSAO i naš posao je da rušimo zidove tamo gdje ih možemo srušiti", izjavio je prošlog četvrtka premijer Zoran Milanović po povratku iz Beograda gdje se sastao sa srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem.
A onda, 72 sata kasnije, njegov gradonačelnik Rijeke podigao je zid prema Sloveniji, baš kao što je prije par tjedana njegov kandidat za istarskog župana Damir Kajin podigao zid prema Talijanima, a nekoliko mjeseci prije toga njegov predsjednik Republike podigao zid prema predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj.
Premijer ruši, a njegovi grade.
Nećete na Jadran
Vojko Obersnel preko Twitera je reagirao na kontroverznu izjavu slovenskog šefa diplomacije Karla Erjavca: "Kažu Slovenci da možda nikad nećemo u EU. Došlo je vrijeme da im netko konačno kaže: Možda mi nećemo u EU, ali nećete ni vi na Jadran".
Očito je Obersnel zaključio da kad to već neće izgovoriti premijer, predsjednik ili ministar vanjskih poslova, onda to valjda mora izreći SDP-ov gradonačelnik Rijeke. I kad već neće izravno replicirati slovenskom političaru, onda će barem zaprijetiti svim Slovencima. Zatvorit će granicu prema Sloveniji i potjerati svakog slovenskog turista s Jadrana.
Baš kako se to očekuje od jednog HDZ-ovca. Pardon, SDP-ovca. Ili se to pomiješalo?
Uglavnom, slovenski veleposlanik u Hrvatskoj odmah je telefonski kontaktirao s Obersnelom, koji mu je navodno objasnio da nije mislio onako kako je napisao (sic!).
Milanović se o svemu tome nije javno očitovao.
Mussolini iz Kajinova ćorsokaka
Kao što se nije oglasio ni povodom izjava Damira Kajina, SDP-ova kandidata za istarskog župana. Prešutio je njegove izjave o tome da "kad sluša Furia Radija, kao da sluša Mussolinija, a ne predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine", optuživši zastupnika talijanske manjine za "etnički fašizam", što je izazvalo reakciju talijanske nacionalne zajednice u Hrvatskoj koja je zaprijetila da će sve to prijaviti talijanskom konzulatu, veleposlanstvu i Vladi Republike Italije.
A prije nekoliko mjeseci Milanović je također šutke promatrao kako predsjednik Republike Ivo Josipović pokreće rat s legitimnim predstavnicima Srba u Hrvatskoj, odnosno s Miloradom Pupovcem, optuživši ga da se bavi "etnobiznisom", "reketarenjem hrvatske Vlade" i "izazivanjem nacionalnih sukoba niskog intenziteta".
Srbi svi i svuda
Predsjednik je tada Veljka Džakulu promovirao u status "lojalnog Srbina", Milorada Dodika posjetio prije Tomislava Nikolića, a domaću javnost upoznao sa činjenicom da "danas u Vladi, mimo SDSS-a, ima više Srba nego u svim mandatima u kojima je SDSS bio u vladajućoj koaliciji, čak i u vladi".
Kao da ih je osobno pobrojao.
Tako izgleda rušenje zidova na koje se poziva Zoran Milanović. Tako ih ruše njegovi stranački kolege ili izborni kandidati: za riječkog gradonačelnika, za istarskog župana, za predsjednika države.
Premijerova četiri zida
Kome se onda premijer zapravo obraća kad govori o rušenju zidova? Tko bi ih trebao rušiti? Dok baca floskule o "miru, stabilnosti i poslovnom interesu", zašto se ne ograđuje od izjava koje sve to ugrožavaju? Ili svi oni, Obersnel, Kajin, Josipović i drugi, grade zidove kako bi ih Milanović mogao rušiti?
Ako je tome doista tako, zašto ih onda ne ruši?
Kajin je svoju političku karijeru gradio na toleranciji i poštivanju multietničnosti, sve dok nije postao SDP-ov kandidat za župana. Odjednom je počeo oko sebe primjećivati mafijaše i fašiste, čak i samog Mussolinija. Obersnel se hvalio da vodi tolerantnu stranku u tolerantnom gradu, a sada bi zaratio sa svim Slovencima. Josipović se hvalio građanskom politikom i rušenjem etničkih podjela, da bi odjednom počeo prebrojavati Srbe.
Ne rade oni to za svoj račun, u uskom društvu, na partiji karata, uz dvije čašice viška. S time istupaju javno: govore na presicama, žvrljaju po društvenim mrežama, hvale se u otvorenim pismima.
Baš kao što se premijer Milanović rušenjem zidova hvali na sjednicama Vlade. U sigurnosti svoja četiri zida.