NETKO je morao već jednom donijeti odluku.
HDZ je svoje već obavio. Godinama je uništavao hrvatska brodgradilišta, zanemarivao ih, zloupotrebljavao ili jednostavno prepuštao sudbini, uporno odgađajući odluku o rješavanju njihova statusa.
Oni koji dolaze poslije takve Vlade nemaju drugog izbora nego preuzeti ulogu stečajnog upravitelja. A u nekim slučajevima, čak i mrtvozornika.
Stečaj sad, stečaj kasnije?
Vlada Zorana Milanovića (odnosno Radimira Čačića i Slavka Linića) odbila je sumnjive ponude Danka Končara, pa odlučila jedno brodogradilište poslati u stečaj, a jedno prodati tvrtki za čije se garancije govori da nisu puno snažnije od Končarovih. Sudbinu druga dva brodogradilišta prolongirala je za tri mjeseca.
Je li to dobra odluka, vidjet će se uskoro. Vidjet će se i je li to odluka koju je Kukuriku koalicija namjeravala donijeti od stupanja na vlast. I ono najvažnije, iz te odluke mora se izroditi nešto više od pukog saniranja terena nakon elementarne nepogode.
Brodogradnja mora opstati!
U Planu 21 rješavanje pitanja brodogradilišta definirano je opreznije (čitaj: realističnije) nego ostala područja. "Kratko i jasno - brodogradnja mora opstati jer je to naš nacionalni interes", stajalo je u preizbornom programu, koji nije bježao od činjenice da će odluka, kakva god bila, biti uvjetovana pritiskom EU.
Nije se bježalo od formulacije da je "situacija vrlo ozbiljna", budući da proces privatizacije propada, ali se pritom i obećavalo da će se krenuti u restrukturiranje kako bi brodogradilišta opstala bez korištenja klasičnih državnih subvencija. "Raspisat ćemo nove natječaje i provesti djelomičnu privatizaciju svih djelatnosti koje nisu izravno vezane uz brod na doku", obećavali su iz Kukuriku koalicije.
Svršen čin
Međutim, nakon što je HDZ godinama odugovlačio s restrukruriranjem brodogradilišta,
nastojeći očuvati socijalni mir - odnosno, njegov privid - SDP-ova Vlada dovedena je praktički pred svršen čin.
Već dulje vrijeme stvara se dojam kao da dobrog rješenja zapravo nema. Kao da se odlučuje tek između loših i manje loših opcija.
Ponuđača za brodogradilišta gotovo da nije bilo. Končarova jamstva ocijenjena su nedovoljnima, dok se neslužbeno može čuti kako ni garancije samoborskog DIV-a za Brodosplit nisu puno uvjerljivija.
Torbari i perači
Čitava branša je u krizi, a Hrvatska je odavno postala zemlja u koju nitko ozbiljan ne želi ulagati, pa je stoga osuđena na sumnjive torbare u potrazi za brzom zaradom ili brzim pranjem novca. Ulaganje u brodogradnju, pa još i hrvatsku, sve više se čini kao nemoguća misija.
Ni nova Vlada nije nas još uvjerila u suprotno.
Jedno je čišćenje ruševina preostalih iza HDZ-ov vladavine: saniranje višemilijunskih gubitaka, zanemarenih poslova i odgođenog restrukturiranja. Sasvim je nešto drugo pokretanje novog razvojnog ciklusa u gospodarskoj grani za koju je nova vlast najavila da neće dići ruke od nje.
Jer bi time digla ruku na samu sebe.
Svakoga dana u svakom pogledu...
No, u ovome trenutku velika je stvar samo to da je jedna hrvatska Vlada napokon počela rješavati pitanje brodogradilišta. Za premijera koji panično bježi od teških odluka, poput objave Registra branitelja ili revizije Ugovora sa Svetom stolicom, već se i ovo može smatrati velikim napretkom. Nadamo se ne samo njegovim.
Nemojte, međutim, misliti da je Milanović prešao Rubikon. Tek je zagazio u plićak.