Screenshot: Noćna mora/OTV
OD LEGENDARNOG hrvatskog novinara i putopisca Željka Malnara koji je javnost godinama uveseljavao svojom "Noćnom morom", a koji je preminuo u 69. godini života, komentarom kojeg je napisao za Index oprostio se njegov prijatelj Denis Kuljiš, koji je svojedobno i sam bio dijelom "Nightmare Stagea"...
Posljednje izdanje Noćne more: Ode Malnar preko Romanije
Piše: Denis Kuljiš
Tko je Željko Malnar znaju ovdje svi, pa to ne treba objašnjavati, a onima koji ne znaju, ionako ne možeš objasniti - za to bi ti trebao talent Ive Andrića i Michaela Palina, jer je čovjek bio toliko poseban da ga nitko tko nije iniciran u domaće misterije ne može shvatiti - legao bi dobro u Dickensove "Pickwickovce", a stvorio je hrvatski "Monty Python Show". Tko bi drugi u živo u eteru na svoju erekciju okačio punu kantu vode? Jedan moj prijatelj dolazio je prije desetak godina u Zagreb iz Beograda - skupa smo pokretali srpski "Playboy" - pa se nastanio u "Sheratonu" i malo vrtio po kanalima hotelskog televizora da shvati Hrvatsku, gdje nije dolazio od početka rata. "Ima neverovatno malo domaćih kanala", rekao mi je, "a na jednom video sam nešto što uopšte ne razumem…"
Učinilo mu se da je ugledao predsjednika Mesića u društvu s nekim čudacima, u loše osvijetljenom studiju lokalne televizije. "Ma, ne, ne može biti", rekao je, "ne razumem, predsednik, je li to zaista bio on, a ako jeste, šta bi radio na nekoj beznačajnoj televiziji, a ne na nacionalnoj, državnoj?"
"Da, jest, on je bio", rekoh, "ne daju mu da se pojavljuje na normalnoj televiziji, ne da mu premijer, pa ide na lokalnu gradsku, OTV-a, gdje je isfurao i veći dio svoje pobjedonosne predsjedničke kampanje!"
Neke se stvari u Hrvatskoj ne mijenjaju. Kad ljevica dođe na vlast, povede se frakcijski rat između predsjednika i premijera koji pripadaju istoj opciji, a za vladu uvijek odrađuje "Jutarnji list".
"Ti si gledao Nightmare Stage", pokušao sam objasniti prijatelju iz Beograda, "a to ti je…" Dalje nisam mogao - nema ništa usporedivo u srpskom eteru, nikad nije bilo, i nikad neće biti, tamo ili bilo gdje u civiliziranom svijetu sa strukturiranim zapadnim društvom, a za Afriku i Oceaniju, ipak je previše sofisticirano: ondje se slični sadržaji posreduju plemenskim ritualima. To ondje izvode plemenski vračevi, grioti koji pjevaju, pričaju, politiziraju i drže javnost kao prikovanu uz vrući medij logorske vatre. Televizijska gerila, alternativni eter, punkerska centrala, ne znam kako bih to Malnarovo čudo definirao komunikološki, politološki i sociološki. U jednom reprimiranom društvu, gdje je diktatura uspostavila rigidne okvire komuniciranja, potpuno suzila prostor opozicije, javnost ukrotila idejnim diktatom i novogovorom, pa uvela nacionalističku malograđansku etiketu od koje nisu mogli pobjeći ni oni koji su joj se opirali, postojao je oslobođeni teritorij mitske zagrebačke četvrti Peščenica, gdje se njegovalo bratstvo-jedinstvo i pljuvalo na sve tekovine hadezeovske Hrvatske. Ne znam jesu li toga bili svjesni i sami protagonisti koji su iz oportunističkih motiva participirali u tom televizijsko-političkom misteriju, kao marionete Grand Guigniola, kojim je upravljao veliki mag tranzicijske santerije, legendarni Željko Malnar. To što je on napravio nije ništa manje nego jedna balkanska šekspirijanska kozmogonija, jer je prvo izmislio priču, pa likove, a oni su svoje uloge oni počeli živjeti, prvo kao osobe, a zatim kao tipovi, univerzalni karakteri iz naše provincijske posebnosti. Stali su međusobno razgovarati malnarovskim jezikom osebujne lingvostilistike, koji se zasniva na ironiji i repertoaru ironičnih jukstapozicija, koje sad zna artikulirati svaki peščenički žicar kad mu se pruži prilika da zaigra epizodnu rolu u ovom transmedijskom spektakluku.
Kad je umro Ševa, Tarzan - a tko je Tarzan ne treba objašnjavati jer to svi znaju, dok onima koji to ne znaju ionako ionako ne možeš objasniti - izjavljuje kako se pokojnik, inače hereditarno opterećeni patuljak, "u mladosti bavio športom, u školi bio odlikaš koji je samom Malnaru pomagao u savladavanju gradiva, a kao nezajažljivi ljubavnik, vječno se valjao na sijenu sa studenticama obližnjeg Veterinarskog fakulteta na Peščenici…" Recimo to ovako: Malnarov "Nightmare", kao televizijski format i njegova novinska inačica, bio je domaća verzija "Alana Forda". A što je "Alan Ford" ne možeš nikome objasniti ako nije odavde, to razumijemo samo mi i još nešto malo Talijani…
"Noćna mora", kako se zvala malnarovska televizija kad je s OTV-a transplantirana na komunalni bandićevski kanal Z1 nastala je kao "Nigtmare Stage" na OTV-u, u prevratnim danima hadezeovske revolucije. Malnar se ondje ubrzo posvadio s drugim osnivačima, osebujnim likovima političkog podzemlja i društvene margine, koji su u tim jedinstvenim trenucima odlučili postati respektabilne pojave tuđmanovskog Zagreba, pa preuzeli televizijske i radijske postaje i filmske studije pa pobjegao u "Globus", tada još opozicione novine, a ne pomoćni noseći stup režima. Rijetko se dogodi uspješan prijelaz televizijske zvijezde u pisani medij - ljudi s televizije najčešće su nepismeni, a osim toga oni svoj koncept ne mogu transferirati u drugi kontekst, jer ga ne žive fundamentalno, nego samo preuzimaju kao stil ili pozu, no Malnar je bio realiziran, načitan i ispisan autor jednog od najvećih bestselera u povijesti hrvatske književnosti ("U potrazi za staklenim gradom"), pa je u svoju "nightmare" fazu dospio dijalektikom života ispunjenog pustolovinama, slijedeći uvijek istu hiperbolu. Još kao mladić bio je involviran u čuvenu novinsku mistifikaciju "Crne ruže", izmišljenog darkerskog kluba omladinskih samoubojica, o kojima je trubio nekadašnji socijalistički seoski tabloid "Arena". Zatim je za "Nedjeljno popodne", što je u mirno doba komunizma bila najpopularniju malograđanska emisija Televizije Zagreb (vodio ju je sam Saša Zalepugin) producirao seriju reportaža iz nepristupačnih krajeva, iz pustinje i prašume, odakle je donio senzacionalno filmovano svjedočanstvo o susretu s izgubljenim indijanskim plemenom koje nikad nije vidjelo bijelog čovjeka.
Tu smo vidjeli Malnara kako se rukuje s poglavicom odjevenim u iznošenu reklamnu majicu, dok zajedno stoje na engleskom travnjaku nekog parka u Rio de Janeiru. Ta travestija televizijskog žurnalizma, poput sarajevske "Top liste nadrealista", najava je manične televizije koja će dominirati eterom u doba građanskih ratova početkom devedesetih godina. Prije nego je, sasvim spreman, dočekao to razdoblje, Malnar je s Bornom pl. Bebekom, sad profesorom na Ekonomskom fakultetu i s pokojnom Karmen Bašić, nekoć šeficom Sorosova Fonda "Otvoreno društvo", s kojom je bio u vezi, jednim "fićom" otputovao u Indiju, u potrazi za prosvjetljenjem. Usput su on i Bebek posjetili Babraka Karmala, komunističkog diktatora Afganistana. U New Delhiju ludo su se provodili sa Sanjayem Gandhijem i ostalom zlatnom mladeži indijske metropole, a po povratku napisali famoznu kastanjedovsku knjigu o potrazi za staklenim gradom koja je tiskana u nebrojenim nakladama…
Što je uopće bio "Nightmare Stage"? Televizijski talk-show u kojem je travestija forme ubrzo nadvladala formu. Publiciteta gladne tipove koji se pojavljuju u svim emisijama gdje su mogli dobiti makar milimetar medijskog prostora za promociju svoga lika i djela, toliko se zlostavljalo uz pomoć "slučajnih prolaznika", odnosno "pomoćnih aktera", Malnarovih besprizornih kompića, da su se tobože političke, angažirane emisije pretvorile u kazalište apsurda. Pritom se i ti njegovi pajdaši-epizodisti postupno fikcionaliziraju - kako je Malnar istodobno pisao humorno-satiričnu kolumnu u "Globusu", tu im je zadavao dramski okvir, razrađivao rolu, pa su uskoro i sami postali pirandelovski protagonisti njegove veličanstvene režije.
Tko god je ušao u Malnarovu sferu, nije izašao bez ožiljaka. Stipe Mesić poslužio se "Stageom" za svoju "odmetničku" maverick-izbornu kampanju što ga je 2000. dovela na Pantovčak, pa je iz noći u noć prije izbora sjedio s Malnarom ispred reklamnog aparata za kavu, najvažnije kulise u studiju, sve dok se nije dokopao trobojničke lente, a zatim, pošto se od Malnara malo udaljio jer mu više nije odgovaralo takvo društvo, bivši mu je prijatelj posvetio jedan show u kojemu će mu, ravno u kameru, pola sata psovati mater na najmaštovitije načine. Tada je "Nightmare" bio u apogeju, i u emisiji koja bi znala potrajati cijelu noć, događala su se neviđene stvari - osim sudionika, vrijeđalo se publiku, a jednom je domaćin i voditelj pred kamerama, u sitne sate, natenane poševio jednu noćnu damu. Kad bi netko danas raspolagao video-zapisom cijelog Malnarova televizijskog ciklusa, najtmerske sage koja je potrajala gotovo dvadeset godina, bio bi to materijal korisniji za studij sociologije tuđmanizma od cijelog programa HTV-a i novinskog arhiva "Vjesnika" koji je državna agencija "Hina" bacila da trune u neko vlažno skladište...
Pošto se emisija do te mjere etablirala u svijesti auditorija da se prestalo voditi računa gdje su granice fikcije i zbilje, a fikcionalni protagonisti postali junaci u zbilji, Malnaru se dogodila ono što je neizbježno u takvim inscenacijama - faustovski se zaljubio u svoje likove. On je Ševu, Cigana, Tarzana i sve ostale nesretnike koji su na "Stageu" sagorijevali, onamo plasirao da ih ismije, da mu posluže kao parabola gledateljske gomile, koju je režim ponizio i zgazio ali, kako je Malnar, u dubini duše, romantik i revolucionar, vezao se za svoje proletere, jadnike i marginalce, pripadnike nove potlačene kaste nastale u tranziciji. Ševa je bio Sancho Pansa ovog Don Quichottea, autentični opozit Malnarovoj vlastitoj neautentičnosti, odabranoj kao poziciji satiričnog naratora. Ševa je, naprosto, zračio humanošću patetične pojave bijednika velikog u pomirenosti sa sudbinom, poput Tolstojeva Platona Karatajeva. Zato je Ševina smrt bila golema tragedija za Malnara, pa Braco Cigan s nepogrešivom intuicijom insajdera te produkcije primjećuje: "Noćna mora bez Ševe više nema smisla - bez njega, emisija se treba ugasiti!"
Kako se to nije dogodilo, šezdeset i šest lica s Peščenice, nastavilo je potragu za svojim autorom, jer se dramska machina više nije mogla zaustaviti. Akteri su kroz "Stage" stekli i neke socijalne pozicije, pa je, prije nego je umro, Ševa dobio novi krov na svojoj potleušici bez tekuće vode… To je osigurao Bandić, koji pokušava odigrati rolu "dobrog duha Peščenice", budući da se tu i sam kadrovski rodio kad se zaposlio u lokalnom partijskom komitetu. U posljednjoj evokaciji Ševe, kojega Tarzan ispraća doličnim riječima ("Bio je dostojanstven čovjek koji je rođen 1944. godine"), valja još podsjetiti na moment kad su ga, kao peščeničkog ministra obrane, Malnar i velikodostojnici Republike Peščenice, na ranžirnom peronu, uz sve počasti ispratili u Haag. A to je, vrijedi znati, upriličeno u doba dok su Tuđman i Šušak još bili živi, pa je živa karikatura bila najjezgrovitija satirička opstrukcija još virulentnog režima…
Naposijetku, za dugom kolonom svojih mrtvih likova i divnih peščeničkih drugova koje je pomorio alkohol ili odnijele druge narodne nesreće, ode Malnar preko Romanije, na one daleke nedogledne poljane indijske visoravni s kojih je stigao nakon psihodeličnog prosvjetljenja koje ga je zauvijek izmijenilo i vratilo među nas kao čudesnu pojavu koja daleko nadilazi mogućnosti razumijevanja među pametnijim ljudima ovoga malešnog grada. No ako ga i nismo uspjeli shvatiti, ni pratiti njegovo djelovanje jer nije bio jedan od bijednih lokalnih igrača s lokalne kulturne scene, nego veliki autor i narodni genij, kolektivitet ga je prihvatio na emocionalnoj i simboličnoj razini. I svi sad osjećaju - Zagreb bez Malnara bit će kao trg bez vodoskoka, kao selo bez osnovne škole…