"ZAŠTO Hrvatska udruga za odnose s javnošću šuti?" bio je, negdje u listopadu 2010., moj post na Facebooku koji je uzburkao duhove u PR zajednici. Bila sam tada duboko uvjerena kako je reputacija odnosa s javnošću na vrlo niskim granama i da se šutnjom ništa neće promijeniti.
Reputaciji odnosa s javnošću nisu pridonijeli niti mnogobrojni novinski prilozi o manekenkama kao "PR menadžericama" noćnih klubova, a niti vječno spinanje u političkoj komunikaciji. Rezultat svega toga je bio niz novinarskih priloga koji su cijelu struku odnosa s javnošću prikazivali kao krajnje nemoralnu te spektar izjava raznih javnih osoba koji su u medijima lamentirali o dubokoj manipulativnosti ovog zanimanja. Tako je s vremenom Fimi-media, čvrsto povezana u javnoj percepciji s odnosima s javnošću, postala simbol cjelokupne Sanaderove i HDZ-ove pljačke javnog novca, a odnosi s javnošću su postali vreća za boksanje, koja je svakome na raspolaganju za liječenje vlastitih frustracija.
Cijelo to vrijeme HUOJ, stručno udruženje koje okuplja petstotinjak stručnjaka ove profesije, je šutio. Potaknuta tom silinom javnog i medijskog prezira i uvreda, prije godinu i pol sam pomislila: Zašto mi to dopuštamo? Zašto cijela struka šuti? Zašto udruga šuti? Zar mi stvarno mislimo da se nas Mačekove svakodnevne laži ne tiču? Zar mi stvarno mislimo da se nas njegov lopovluk ne dotiče?
Iz mojeg pitanja na Faceu razvila se podulja diskusija u koju se uključilo dosta kolega i koja je rezultirala s 2 okrugla stola koji su dobili popularni naziv PR Dar-mar. Na tim okruglim stolovima 30-ak stručnjaka je otvoreno razgovaralo o problemima struke i reputacije. Pokušali smo potaknuti tadašnje vodstvo udruge da se jače javno angažira, ali nismo u tome imali previše uspjeha. Da, reputacija naše struke bila je u teškim problemima.
Shvatila sam tada da ako pristanem na šutnju HUOJ-a, ako pristanem na šutnju struke i ako sama šutim o toj javnoj hajci, prešutno se slažem s optužbama. Ili da se izrazim materinjim jezikom našeg premijera: Qui tacet, consentire videtur. Zato sam se odlučila kandidirati za predsjednicu HUOJ-a.
U obrazloženju svoje kandidature jasno sam rekla da će poboljšanje mnogobrojnim skandalima teško narušene reputacije struke biti moj osnovni zadatak. Mandat za vođenje HUOJ-a članstvo mi je dalo i na temelju mojeg decidiranog i javno izrečenog stava da HUOJ mora postati jasan i glasan zastupnik standarda profesionalnosti i etičnosti u odnosima s javnošću. S istom idejom izabrani su i moje kolege i kolegice u novo vodstvo HUOJ-a.
I tako je novo vodstvo HUOJ-a prije mjesec dana, odlučno da krene s dugoročnim procesom popravljanja etičkih standarda u našoj struci, naišlo na već javno poznat problem sukoba interesa, u kojem je premijer Zoran Milanović, izbjegavajući transparentne procedure javnog natječaja, kvazivolonterski angažira zaposlenicu agencije Madison Consulting Zinku Bardić, kao svoju posebnu savjetnicu. O volontiranju ovdje nema govora, jer Zinku Bardić za posao u Vladi plaća Madison, Madison plaća SDP, a SDP se financira i iz proračuna. Sud časti HUOJ-a svojim je mišljenjem javno osudio ovakvu praksu kao netransparentnu i neetičku i predložio je rješavanje ove situacije ili raspisivanjem javnog natječaja za agencijski angažman ili zapošljavanjem kolegice Bardić kao glasnogovornice Vlade.
Javno sam podržala mišljenje Suda časti. Zalagala sam se za otvaranje tržišta u javnom sektoru, za transparentan angažman agencija za odnose s javnošću, za javne natječaje. Svima nam je u interesu da reforme i politike koje ova Vlada provodi budu uspješne. One to ne mogu biti, ako se istovremeno uspješno ne obrazlože građanima, a to nije moguće samo korištenjem zaposlenih u ministarstvima. Agencije, kao i korporativni sektor, su svojevrsni centri izvrsnosti i zapošljavaju najbolje komunikacijske specijaliste na tržištu, koje javni sektor zbog nekonkurentnih uvjeta ne može zaposliti.
Za vrijeme HDZ-ovih osam godina javni sektor je za agencije bio zatvoren, a umjesto transparentnih angažmana cvjetalo je sivo tržište. HDZ-ovoj vladi komunikacijska pamet nije trebala jer je, umjesto odgovornosti za javnu komunikaciju vladinih politika, pokazivala dubok prezir spram javnosti i vladala uređivanjem i prijetnjama medijima te stalnim spinjanjem.
Od nove Vlade, kao i moji kolege, očekivala sam promjenu u svim segmentima odnosa države i tržišta, što znači prihvaćanje najbolje europske prakse koja uvažava važnost javne komunikacije. Stoga se u Europskoj uniji, kao i u ostalim razvijenim svjetskim državama, profesionalne agencije za odnose s javnošću angažiraju za sve javne kampanje i komuniciranje složenih reformi, što je i u interesu tijela javne vlasti i u interesu javnosti. Svi projekti financirani novcem fondova Europske unije npr. imaju komunikacijsku komponentu, tj. određeni dio sredstava se usmjerava u angažman agencije za odnose s javnošću. Danas izgleda da sam bila naivno optimistična kada sam očekivala da nova Vlada krene europskim putem. Umjesto toga Milanovićeva vlada je donijela odluku kojom se cijelom javnom sektoru i svim tvrtkama u većinskom ili pretežitom državnom vlasništvu zabranjuje angažiranje agencija za odnose s javnošću.
Ono što nisam očekivala od nove Vlade je gušenje poduzetničkih sloboda i ograničavanje prava na ravnopravnu tržišnu utakmicu. Ono što nisam očekivala je stigmatizacija moje struke i njezina diskriminacija u odnosu na sve druge usluge tržišnog komuniciranja (marketing, branding, eventi itd) i na sve ostale intelektualne usluge, kao što su odvjetničke ili konzultantske. Ono što nisam očekivala je širenje antipoduzetničke klime i prezirno vladino podrugivanje malim agencijama koje "jedva spajaju kraj s krajem". Ono što nisam očekivala je donošenje ad hoc odluka, neutemeljenih na zakonima ili stručnoj analizi. Ono što nisam očekivala je stavljanje javnih poduzeća u neravnopravan položaj u utakmici s konkurentima koji kupuju komunikacijsku pamet na tržištu. Ono što nisam očekivala je da Bardić, kao glavni vladin komunikator, koristi "anoniman izvor" kao pokriće za zlonamjerna podmetanja. Ono što nisam očekivala je da se zbog privilegiranja pozicije jednog pojedinca i jedne agencije, onemogućava uspješno komuniciranje vladinih politika i reformi kao i praksa demokratske javne komunikacije. Ukratko, ono što niti u najluđim snovima nisam očekivala je zlouporaba javne funkcije za privatne obračune s kritičarima premijera i osvetu struci koja je javno izrekla svoje nezavisno i kritičko mišljenje.
I da, za mene je ovo duboko osobno. Ne vjerujem u floskule "nema tu ništa osobno", jer događaji u mojem profesionalnom životu pogađaju mene osobno, a ne mojeg susjeda s prvog kata. Stoga jedan sasvim osoban završetak: Nismo svi mi PR-ovci isti. Nisam nikada profesionalno bila isto što i Ratko Maček i nisam nikada profesionalno bila isto što i Zinka Bardić. Ne kradem kao Maček, ne lažem kao Maček, ne dilam s informacijama kao "Izvor blizak premijeru", ne prijetim se po redakcijama i ne povlačim novinarske tekstove kao Izvor, a niti ne blatim javno kolege pod krinkom anonimnosti kao Izvor. Ništa od ovdje navedenog ne radi niti većina mojih kolega u struci.
Svoju profesionalnu reputaciju sam stekla radom, učenjem i usavršavanjem te etičkim postupanjem. Ja svoju reputaciju nisam našla na cesti pa da nijemo dopuštam da me mediji i javnost svrstavaju u istu košaru s Ratkom Mačekom, koji danas sjedi na optuženičkoj klupi u krivičnom procesu, i sa Zinkom Bardić, koja je u sukobu interesa i nastavlja mačekovskim stilom spinjanja i podmetanja. I zato sam javno digla glas u obranu profesije, bez obzira što se radilo o premijeru i njegovoj savjetnici. Jer obrana reputacije profesije je ujedno i obrana moje osobne reputacije.
Aleksandra Kolarić, predsjednica HUOJ-a