Foto: FAH

ENERGETSKA sigurnost bila je važna tema u Europi i prije ruske aneksije Krima. I dok velik broj čelnika zemalja Staroga kontinenta poziva na smanjivanje energetske ovisnosti o Rusiji, u praksi je napredak po tom pitanju spor, pišu Erik Brattberg i Luka Orešković za Financial Times.

Ukrajinska kriza je aktualizirala problem energetske sigurnosti, a energetska unija sve se češće javlja kao centralna tema na dnevnom redu političara u Bruxellesu. Uz razgovore o energetskoj uniji raspravlja se i o nekoliko infrastrukturnih projekata koji bi doprinijeli povezivanju europskih energetskih mreža te koji bi uklonili "uska grla" na energetskoj karti Europe.

Kao evidentan primjer zemlje u kojoj je spomenuta problematika naglašena, često se navodi Litva. Ta baltička zemlja godinama je bila izložena energetskom pritisku od strane Rusije. Zajedno sa susjednom Estonijom i Latvijom, sve tri zemlje praktički su desetljećima u potpunosti ovisile o ruskom Gazpromu. Kada je Litva zatvorila svoju posljednju nuklearnu elektranu 2009. godine, ruski energetski monopol na tržištu te zemlje postao je očit – Litva je uvozila skoro tri četvrtine potrebne energije iz Rusije.

Korak u smjeru veće energetske nezavisnosti

Godine 2014. stvari su se počele mijenjati. U studenome prošle godine s radom je počeo LNG terminal u litavskoj luci Klaipeda, prvi terminal tog tipa u nordijsko-baltičkoj regiji. Njegova glavna funkcija je primanje i pohranjivanje LNG-a, pretvaranje LNG-a u prirodni plin te opskrbljivanje domaće mreže plina.

Litavska firma Litgas potpisala je petogodišnji ugovor s norveškom kompanijom Statoil, kojim je dogovorena isporuka 540 milijuna kubičnih metara LNG-a navedenom terminalu. Danas taj terminal radi s kapacitetom od 1,4 milijarde kubičnih metara plina godišnje, a računa se kako će ta količina narasti na 4 milijarde kubičnih metara već iduće godine.

Strateški i politički gledano, Vilnius putem ovog terminala ostvaruje sigurnosni imperativ – smanjuje se ovisnost Litve o Gazpromu kao jedinog opskrbljivača plinom. Kada bi terminal radio punim kapacitetom, ta opskrba plinom bi pokrila oko 90 posto potražnje triju baltičkih država. Posljedično, u tim bi državama Gazpromov monopol bio značajno potkopan, a okončala bi se i energetska izolacija regije.

LNG terminal prisilio Gazprom da spusti cijene za 23 posto

Unatoč očiglednim sigurnosnim prednostima terminala, neki kritičari upozoravaju na financijsku neisplativost projekta. Na primjer, cijena plina s novog terminala viša je od Gazpromove. Usto, prigovori su se dotakli i činjenice da terminal radi sa samo 15 posto mogućeg iskorištenja, što za sobom povlači pitanje isplativosti projekta. Činjenica je i da nove pošiljke LNG-a ovise o kombinaciji Gazpromovih cijena te potražnji u Latviji, Estoniji i Ukrajini. Klaipeda Nafta, kompanija koja upravlja terminalom, već je potpisala ugovor za popunjavanje LNG kapaciteta za 2017. godinu s estonskim Jetgasom, a potpisano je i pismo namjere s poljskim LNG opskrbljivačem Duonom.

Financial Times ističe kako je već sama prisutnost tog LNG terminala spustila cijene plina u Litvi. Gazprom je tako bio prisiljen srezati cijene plina za preko 23 posto, a važno je spomenuti kako građani Litve troškove funkcioniranja terminala osjete kako poskupljenje računa u iznosu od tek 5 posto.

Klaipeda LNG terminal tako je značajno utjecao na cijenu plina u zemlji, a ubrzana izgradnja dva važna povezna čvorišta Litve s Poljskom ( završetak radova 2019. godine) i Latvijom (završetak radova 2020. godine), dodat će novu dimenziju energetske sigurnosti zemlji koja je godinama bila prepuštena hirovima ruskog energetskog diva. Navedeni projekti mogli bi u konačnici na litavsko tržište dovesti i nove opskrbljivače te utjecati na daljnji pad cijena. Terminal i pripadajuća mu obalna postaja za distribuciju mogu poslužiti i kao uporište za stvaranje novih opskrbnih ruta energetskim trgovcima na Baltiku. Takav scenarij imao bi potencijal otvaranja novih tržišta za LNG i prirodni plin diljem regije.

Vrijeme da tržište počne diktirati investicije

No, Financial Times upozorava i kako bi se vlada Litve trebala povući i dozvoliti businessu da diktira tempo i smjer budućih investicija, sada kada je željena sigurnosno-energetska dimenzija pokrivena. Projekt tog tipa mogao bi generirati ekonomski povoljne učinke ako se buduće investicije budu temeljile na potrebama tržišta. Ukoliko zemlja krene tim smjerom, to bi ujedno poslužilo i kao osiguranje da se svojevrsno "investicijsko kockanje" Litve s ovim projektom ne završi tako što će građani biti primorani plaćati sve veće račune u ime nacionalne i energetske sigurnosti.

Važnost ovog LNG projekta za Litvu je mnogostruka: ojačane su energetska sigurnost, diversifikacija i nezavisnost Litve i susjednih baltičkih zemalja. Politički, ali i ekonomski gledano, odluka se nameće kao pogođena. Istovremeno, Zapad bi trebao učiniti više kako bi pomogao Litvi i drugim središnjim i istočnim europskim zemljama u razvijanju LNG projekata. Kao jedan od mogućih scenarija nameće se povećanje američkog izvoza LNG-a u Europu te razvijanje ključne europske energetske infrastrukture od strane Europske unije.

Podsjetimo, LNG terminal u Omišlju na otoku Krku počet će se graditi sredinom iduće godine. Prema riječima direktora LNG-a Hrvatska Mladena Antunovića, izgradnja i završetak terminala imaju prioritete na razini EU i trebale bi zajamčiti energetsku sigurnost "ovog dijela Europe".

"Gradnja će trajati tri godine tako da bi terminal u pogon ušao 2019. godine," rekao je u svibnju Antunović.