Screenshot: YouTube
PROŠLE GODINE je 465 tisuća ljudi otišlo u Njemačku s namjerom da tu dugotrajno i ostanu, što je Njemačku učinilo pravom useljeničkom zemljom te se postavlja pitanje je li to dobro ili nije, piše Volker Wagener za Deutsche Welle.
Prošlo je tek nekoliko godina od kada su njemački mediji otkrili novu temu za svoje rubrike o Njemačkoj i reportažne članke - odlazak iz Njemačke. 175.000 Nijemaca je 2009. godine okrenulo leđa domovini. Zanatlije su se selile u Kanadu, akademski građani u SAD, gastronomi u Južnoafričku Republiku. I Europa je bila predmet čežnje, prvenstveno kod liječnika.
Oni su odlazili u Norvešku, Englesku, Švicarsku zbog radnih uvjeta i naravno zbog novca. Televizije su na temelju ovog problema odmah razvile nove forme emisija. Kamerama su pratile iseljenike i dijelile s njima osjećaje i probleme prilikom odlaska iz domovine i prilikom dolaska u nepoznato. Riječ je o temi koja više nije aktualna, piše Wagener.
Njemačka kao dobitnik u krizi
Najveća financijska i dužnička kriza, koja je počela 2008. godine, masovno forsira useljavanje u Njemačku. Međutim nisu Grci, Portugalci i Španjolci ti koji u prvom redu dolaze masivno u ovu zemlju. To su prije svih ljudi iz srednje i istočne Europe. I oni uglavnom nalaze posao. Zbog toga ih nazivaju "socijalni turisti". Predstavnici industrije i srednje velikih poduzeća dobivaju konačno ono što im treba. Riječ je o pravom "boomu" za dobrobit useljenika, kao i domaćeg gospodarstva, a potpuno bez multikulturalnih prenemaganja.
Gospodarstvu je potrebno useljavanje
Snažna konjuktura njemačkog gospodarstva je bila i još uvijek je ta koja je mogla prihvatiti one koji su od 2008. godine u južnoj, istočnoj i srednjoj Europi uslijed krize ostali bez posla. Ali ovdje nije došao samo veliki broj migranata, već i oni koji su najkonkurentniji na tržištu. Još prije šest godina je samo 27 posto svih useljenika moglo pokazati da ima visoku stručnu spremu, a u međuvremenu taj broj već sada iznosi 40 posto. To ubrzava integraciju. Nije čudo da je broj zaposlenih useljenika tek nešto malo ispod broja o ukupnom broju zaposlenih. Najbolja kultura dobrodošlice je očito konjuktura, kaže autor.
Tome svemu treba dodati i profesionalizaciju njemačke useljeničke politike. Ne samo politike, već i industrijske i trgovinske komore, a čak i gradovi i općine ciljano traže stručnu radnu snagu u inozemstvu. Prije svega u Europi. Useljavanje stručne radne snage se podtiče javnim sredstvima, primjerice sredstvima iz fondova EU-a, poput MobiPro koji je specijalno predviđen za mlade iz istočne Europe. Program je u međuvremenu zaustavljen: zbog prevelikog uspjeha! Oko 9 tisuća mladih građana iz EU-a željelo je doći, mnogo više nego što se očekivalo.
"Petljanje" oko kulture dobrodošlice
Njemačka se mijenja vrlo brzo. Joachim Gauck, njemački predsjednik, već govori o "novom njemačkom Mi". Ipak oprez! Svježi sjaj koji se trenutno priljepljuje mjestu čežnje zvanom Njemačka je prije svega rezultat ponude i potražnje. Jako njemačko gospodarstvo treba prije svega kvalificirane useljenike i dobiva ih jer pola Europe stenje uslijed krize. Ali jao nama, ako konjuktura oslabi!
Prihvatiti Njemačku kao useljeničku zemlju znači prije svega ne dovesti u pitanje useljavanje u godinama ekonomskog pada. Ako industrija, trgovina i srednja poduzeća budu ukidali radna mjesta, umjesto da traže kandidate, pokazati će se hoće li se Njemačka i mentalno osjećati kao useljenička zemlja.
Sa skromnim ritualima dobrodošlice nije onda ništa učinjeno ako se ponovo bude pjevala zla pjesma o prevelikom broju stranaca. Onda bismo svi mi sebi trebali predočiti da prvo s obzirom na demografske razloge trebamo dugoročno useljavanje i drugo da u međuvremenu kod nas živi oko 16 milijuna ljudi migrantskog podrijetla. Što znači da smo mi već odavno ono što još uvijek svi nisu shvatili: klasična useljenička zemlja, zaključuje Wagener.