Zapravo se sustavno pokušavaju "otjerati" novčanice iz naših novčanika. U Švedskoj su čak i prosjake opremili čitačima kreditnih kartica. Ali, otpor je velik. Na sreću.
Švedska je zemlja koja je najdalje otišla u uklanjanju novčanica iz naših džepova. Zapravo, treba podsjetiti kako je ta kraljevina bila među prvima koja je uvela papirnati novac još 1661. godine, ali sada se priprema za novu revoluciju. Sve se plaća "plastikom", čak i udruzi prosjaka je jedna kreditna udruga dala čitače kartica, u javnom prometu ćete imati problema ako imate "samo" džepove pune novca, a i u crkvama se "lemozina" plaća karticama, piše Deutshe Welle.
Bivši američki ministar financija i profesor Harvarda, Larry Summers je na nedavnoj konferenciji znanstvenika koju je sazvao Međunarodni monetarni fond predložio i konačan korak: potpuno ukidanje gotovine. Naime, ministar financija pod Billom Clintonom koji je umalo postao i šef američke središnje banke sada pod Obamom, pred okupljene je postavio problem: Fed već drži temeljnu kamatnu stopu na nula postotka, ali gospodarstvo još uvijek šepa makar je stopu nemoguće spustiti i ispod toga. Dakle u minus, da tako onaj tko ima novac bude i "kažnjen" za tu nesocijalnu rabotu. Jer treba trošiti, kako bi se ulagalo i kako bi "svima bilo bolje".
Madrac je velik, a čarapa imamo dovoljno
No kod takve jednostavne mjere i, kako ovaj sveučilišni profesor sa Harvarda misli, pouzdanog sredstva za trajni gospodarski rast ima jedan veliki problem: novčanice, dakle gotovina. Ako vam banke odluče nametnuti "negativnu kamatu" za vaš račun, dobro, u redu: čarapa imate dovoljno, treba pokupiti sav novac sa računa i stvar je riješena, do viđenja gospodine profesore. Jedino je rješenje zato otići i korak dalje, dakle potpuno ukinuti i instituciju novčanica i sve prepustiti "plastici".
Naravno, to je doista revolucionarni korak, osobito za američki dolar gdje zapravo postoje samo grube procjene, koliko je novčanica uopće u opticaju. Jer golema količina američke - i mnoge druge stabilne valute je zapravo u opticaju u inozemstvu, a na domaćem tržištu je ono što se doista plaća novčanicama, tek sitniš u usporedbi s elektronskim transferima u našem globalnom gospodarstvu.
I mnoge nacionalne vlade usrdno zagovaraju trend koji bi na koncu ostavio samo bezgotovinsko plaćanje. Italija je već prije dvije godine zabranila plaćanje gotovinom iznosa koji je veći od 1.000 eura, u Grčkoj je granica 1.500, a u Španjolskoj 2.500 eura. Uopće, osobito veliki apoeni se optužuju kako su "novac kriminalaca", a tijekom ove reforme novčanica eura se čulo kako "treba ozbiljno razmisliti" trebaju li Europi uopće novčanice od 500 eura. Amerikanci takve novčanice zapravo više nemaju.
Zavjera protiv građana?
Doduše, prije su se tiskali apoeni i od 500, 1000, 5000 i čak 10 tisuća dolara, ali sad iz američke državne tiskare izlaze samo novčanice od najviše 100 dolara. Stare novčanice zapravo još uvijek vrijede, ali budite sigurni da, ako je izvadite iz novčanika, će vas blagajnik dobro zapamtiti. A i vi ćete dobro zapamtiti to plaćanje dok čekate provjeru kod nadležnih službi da li ste možda upravo nekom prodali kovčeg pun heroina.
Upravo to je i interes državnih službi da se zalaže za ukidanje "pravog" novca. S jedne strane, ionako ima dovoljno muka da tiska novčanice koje se neće moći krivotvoriti, ali je mnogo važniji drugi motiv koji se svodi na doista potpun nadzor svih građana. Svatko postaje potpuno "proziran" i lako se može provjeriti, je li taj novac stekao koliko-toliko pošteno i je li platio porez. Zato drugi američki ekonomist, Joseph Salerno upravo države smatra jednim od dva glavna i moćna aktera koji su objavili "rat gotovini".
Drugi akter su naravno novčarske institucije koje izdaju takve kartice. Doduše, i nacionalne središnje ubiru pristojbu za tiskanje novca, ali čitav posao tih privatnih instituta koji organiziraju bezgotovinsko plaćanje se svodi na to da izdaju građanima kartice i da puštaju svoja računala da im ubire dobit. A ona je golema. Jer makar je prema statistikama Njemačke središnje banke u ovoj zemlji pristojba u prosjeku samo 0,3% od naplaćenog prometa, to je novac koji "sjeda" a da im se čitav posao svodi samo na vrtnju palčevima dok gledaju kako im se blagajna puni.
"Opasne" novčanice
Zato ne čudi kako je i jedan Mastercard platio i ugledne znanstvenike da im izračuna, koliko to bakterija i opasnih beštija postoji samo na jednoj jedinoj novčanici - makar tek svaki peti građanin pere ruke nakon baratanja s novcem. No institucije koje izdaju takve kartice za bezgotovinsko plaćanje imaju i jedan ozbiljan problem: svatko može zadržati za sebe osjećaje koje je gajio dok je čekao u dugom repu pred blagajnom samoposluživanja i kad je netko ispred njega i jedan jogurt i flašicu vode odlučio platiti karticom.
U Njemačkoj je zato još prije dvije godine pokrenut projekt ispitivanja takozvanog "nekontaktnog bezgotovinskog plaćanja". Kod takvog plaćanja je praktično moguće odšetati iz samoposluge, a da bežičnom vezom sa vaše kartice bude naplaćeno sve ono što ste kupili. Udruga ovdašnjih banaka i štedionica tvrdi kako je u tom razdoblju broj takvih mušterija narastao sa 500 tisuća na 1,7 milijuna i sigurni su kako je takav način plaćanja prava budućnost novčarskog poslovanja.
No još uvijek ima gomila "smutljivaca". Mnogima nije mila niti pomisao da im "tamo neko računalo" uzima novac s računa, a da niti ne znaju, koliko su platili - čak i da sad ne spominjemo mogućnosti koje se tako nudi nekim novim džeparima sa dovoljnim poznavanjem svijeta računala.
U Njemačkoj doista uvelike opada opseg plaćanja i poslovanja gotovinom: još 2003. je dvije trećine transakcija bio plaćen "u kešu", prošle godine je to bilo još samo 54,4%, navodi nedjeljno izdanje lista Frankfurter Allgemeine Zeitung. Ali osobito stariji građani nipošto se ne žele odreći svojih novčanica i kovanica - ma što radili Šveđani i što mislio nekakav američki profesor.
Zapravo i njemačka vlada je veoma oprezna prema izjavama kako bi ukidanje gotovine bilo čarobno sredstvo za pokretanje gospodarstva. U Berlinu ipak prevladava mišljenje kako samo racionalno poslovanje i moderna privreda može nekoj zemlji pomoći da se izvuče iz gospodarskih nevolja, bez obzira računala se kriza u novčanicama ili u brojkama nekog računala.