U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana.
Svatko protiv svakoga, i tako do 15. st.
Grb španjolske reprezentacije istovjetan je državnom grbu, a njegovu jezgru čini prikaz grbova pet kraljevstava (Kastilja, Leon, Aragon, Navara i Granada), čije je političko zbližavanje tijekom druge polovice 15. i početkom 16. st. uvjetovalo nastanak Španjolske. Pirenejski poluotok je od početka 8. st. do kraja 15. st. bio područje desetaka manjih kršćanskih i muslimanskih političkih tvorevina. Pogrešno bi bilo misliti kako je sve to vrijeme trajao rat isključivo između tih dviju strana s obzirom na toi da su kršćanske države međusobno ratovale, a i unutar islamskog teritorija postojalo je mnoštvo zaraćenih lokalnih vladara. Čak su postojali i plaćenici poput El Cida što su služili i naplaćivali zaštitu s obje strane, iako će kasnije El Cid ući u legendu kao kršćanski junak i kastiljski domoljub. Kršćanski osvajački ratovi uslijedit će sredinom 13 .st. kada su islamsko područje sveli na jug, oko Granade. Istovremeno, broj kršćanskih država je smanjen osvajanjima i dobrovoljnim ujedinjenjima te se sveo na Krunu Kastilje (Kastilja, Leon, Galicija), Navaru, Portugal i Krunu Aragon, koja je, pak, osim autonomnih dijelova Aragona, Katalonije i Valencije, u imala i posjede u Sredozemlju (Siciliju, Mallorcu itd.).
Brak između Fernanda II. od Aragonije i Isabele I. od Kastilje iz 1469. označio je presudnu etapu u procesu stvaranja unitarne države Španjolske. Iako je u trenutku kada se dogodio to bio samo osobni savez jer su obje države zadržale svoje suverene institucije i vlastito zakonodavstvo. Uostalom, vjenčali su se prije svega kako bi ostali na prijestolju jer su njihova prava na vladavinu bila ozbiljno osporavana. Rekonkvista je dovršena osvajanjem posljednjeg islamskog uporišta Grande (1492.). Zbog osiguravanja granice na Pirenejima od Francuske, anektirana je i baskijska kraljevina Navara (1511.-14.), a cijeli poluotok konačno se ujedinio pod jednom vrhovnom vlašću kada su kastiljski vladari sjeli na prijestolje Portugala (1580.-1640.).
Nametanje vjerske i rasne čistoće
Iako se nikada nije dogodila službena proklamacija imena nove ujedinjene države, za nju će se tijekom 16. st. ukorijeniti ime Španjolska. Od nje će zauvijek ''otpasti'' samo Portugal 1640. Naziv je, pak, izveden iz imena rimske provincije Hispanije koje se kao geografski pojam zadržalo i nakon pada Rimskog Carstva, odnosno dolaska germanskih plemena na područje poluotoka u 5. st. No granice Hispanije i Španjolske nisu se u potpunosti podudarale. Štoviše, i naziv Španjolci upotrebljavali su vanjski promatrači za stanovnike poluotoka. Na ukorjenjivanje naziva Španjolska je utjecao i duh vremena. Naime, sa zanimanjem humanističkih pisaca za antiku oživila su i imena bivših rimskih provincija Hispania, Belgica, Italia, Germania, Ilirija, Britanija i sl., koja će služiti i za objedinjavanje većeg prostora s više različitih manje-više samostalnih političkih tvorevina (kraljevstava, kneževina i sl.)
Novi jedinstveni identitet ujedinjene Španjolske, za kojim je ona morala tragati, utvrđen je nametanjem rasne, vjerske i kulturne čistoće. Stvarajući Španjolsku ''u slavu Božju'', katolički kraljevi iskorijenili su pokrštavanjem, ubijanjem i progonima islamsku i židovsku vjeru, kao i brojne heretičke pokrete, ali i tragove vlastite povijesti koji su bili poganski i islamski.
Jedan od najvažnijih oslonaca monarhije bila je Sveta inkvizicija. Kada je 1478. papa odobrio kraljevima da postavljaju inkvizitore, ovaj crkveni tribunal postao je oruđe u rukama krune za borbu protiv političkih neistomišljenika i vjerskih manjina, čija je vjera ugrožavala obrazac katoličkog društva koji je nametnuo monarh. U državi punoj seoskog rivaliteta, katolička vjera je predstavljala simbol zajedništva. Utemeljenje bezbrojnih hodočasničkih mjesta, bratovština i crkvenih redova imalo je puno utjecaja na španjolsku narodnu duhovnost, ali i snažnu društvenu ulogu.
Dominacija Madrida i Kastilje
Herkulesovi stupovi na grbu simboliziraju Gibraltarski tjesnac koji je do 15. st. označavao zapadnu granicu poznatog svijeta, a zajedno s geslom plus ultra (još dalje), ističe španjolska prekooceanska istraživanja i osvajanja Novog svijeta, odnosno obiju Amerika. Istovremeno sa stvaranjem Španjolske odvijao se i proces otkrivanja i kolonizacije Amerike koji je započeo Columbovim putovanjima u službi kastiljske kraljice 1492. Otkrivši Novi svijet (Srednju i Južnu Ameriku), Španjolci su porazili, pokorili ili istrijebili (što oružjem, što zaraznim klicama) domorodačka plemena te ondje uspostavili sustav čija je svrha bila zadovoljavanje interesa ekskluzivnih elita koje ostvaruju prihode ubiranjem rente. Ogromne količine zaplijenjenog zlata ojačale su apsolutizam španjolskih kraljeva i učinile Španjolsku najjačom pomorskom silom na Sredozemlju i svjetskim oceanima.
Osvajanje Amerike s jedne strane, ali i uspon Osmanskog Carstva na Sredozemlju, što je za Aragon značilo i gubitak tržišta, odnosno zastoj gospodarskog razvoja, kao i složenost aragonskih institucija čime se otežavala centralizacija administracije, išli su u prilog Kastilji omogućivši joj da bude hegemon u izgradnji nove države. Središnji položaj unutar ogromnog prekooceanskog carstva imala je Kastilja s Madridom. Kastiljanski se sustav vladanja temeljio na aristokratskoj zaštiti elite u središtu moći naspram one u provinciji.
Ujedinjena Španjolska je bila dinastički konglomerat sposoban za političku simbiozu i usuglašeno djelovanje, ali iznutra podijeljeno različitim tradicijama i neujednačenim regionalnim interesima. Vladavina nad tako prostranim carstvom zahtijevala je od kraljeva posebnu politiku, odnosno brižno poštovanje institucija, kao i političkih, društvenih i gospodarskih osobnosti svakog teritorija. Stoga će sve od početne faze ujedinjenja dijelovi poput Aragona, Katalonije, Valencije, Mallorce i Navare zadržati svoje posebne zakone i običaje i tako očuvati vlastiti identitet.
Redizajn Carstva
U sredini grba nalazi se mali grb tri ljiljana na plavom polju koji predstavljaju kraljevsku dinastiju Bourbon, čiji su predstavnici došli na španjolsko prijestolje još početkom 18. st. Poslije smrti zadnjega kralja iz ogranka španjolskih Habsburgovaca izbija Rat za španjolsko naslijeđe (1700.-1714.) između austrijskih Habsburgovaca i španjolskih Burbonaca uz pomoć Francuske. Završio je kompromisnim rješenjem: Burbonci su dobili prijestolje i kolonije, a Habsburgovci španjolske posjede u katoličkoj južnoj Nizozemskoj i na Apeninskom poluotoku. Iako je vlast i u prethodnim desetljećima u pojedinim dijelovima države (poput Katalonije) gušila tradiciju i smanjivala važnost institucija, nova burbonska vlast definitivno ukida privilegije, fueros i lokalne institucije unutar aragonske krune i uspostavu kastiljanskog administrativnog modela u cijeloj Španjolskoj. Oštećene strane, članice u sastavu aragonske krune, doživjele su spomenute dekrete kao kaznu zbog podrške habsburškoj strani. Jedino od najvažnijih prava sloboština bilo je izuzimanje obveze sudjelovanja u novačenju ili regrutiranju ako rat nije bio na njihovu području ili nije postojala volja njihovih institucija da surađuju novcem ili četama u obrani monarha.
Međutim, dekreti su upravo za njih bili povoljni s obzirom na to da je za podanike nekadašnje aragonske krune prestala važiti zabrana trgovine s Amerikom. Također, bile su im ukinute nepodnošljive unutarnje carine. Zauzvrat su morali prihvatiti novi fiskalni sustav. On je povećao njihova davanja državnoj blagajni, koja su do tada u velikom postotku padala na teret Kastilje. Nije slučajno da se novo preuređenje odigralo isto kad i ujedinjenje Engleske i Škotske u Veliku Britaniju (1707.). Pojavile su se opće težnje stvaranja snažnih, neovisnih suvremenih država, spremnih da iskoriste slabost susjeda i svjesnih opasnosti nejedinstva.
Iako je Rat za španjolsko naslijeđe sveo Španjolsku na rang drugorazredne svjetske sile, on ju je također najednom rasteretio i lišio obaveza da se stoljećima upliće u neprestane kontinentalne ratove. Tako je tijekom druge polovice 18. st., posvećena sebi samoj, Španjolska počela stjecati prve obrise modernog identiteta. Crvena i žuta boja dresova reprezentacije izvedena je iz boja nacionalne zastave. Današnja crveno-žuto-crvena španjolska zastava bila je ''središnja zastava'' države još od kraja 18. st., kada je kralj Karlo III. (vl. 1759.-1788.) poželio zastavu koja bi se jasno razlikovala od zastava drugih zemalja pod burbonskom dinastijom. Koristila se isključivo na trgovačkim i ratnim brodovima. Također, u vrijeme njegove vladavine nastala je i melodija današnje himne koja je izvorno bila vojni marš. Kako je često bila izvođena u čast kralju, s vremenom je dobila naziv ''Marcha Real''.
Bezbožni Francuzi pomogli u konstruiranju ujedinjene nacije
Zastava s tri linije dobila je patriotsko značenje, kao i porast popularnosti tijekom francuske okupacije Španjolske početkom 19. st. Vijorila se u Cadizu tijekom zasjedanja Korteza (sabora) 1812. godine, a koristila ju je i nacionalna vojna policija. Nakon Napoleonovog osvajanja Španjolske i svrgavanja dinastije Bourbon, izbija dugogodišnji protufrancuski rat (1808.-1814.), koji je istovremeno bio i građanski jer su nasuprot ''domoljubima'' stajale i pristaše Napoleonovih reformi, zvane afrancesadosi. Među domoljubima valja razlikovati tradicionaliste (među nižim klerom, ruralnim plemstvom i narodom, osobito antirevolucionarnim) te liberale koji su u Cadizu (1812.) donijeli ustav koji bi donekle ograničio vlast španjolskog monarha. Snažnim otporom konzervativnog naroda, pod vodstvom rojalista i klera, te pojavom španjolskog nacionalizma nastalog u sukobu sa stranom francuskom vlasti, Napoleon nije uspio zauzeti cijeli poluotok. Naročito pobožni narod poput Španjolaca nije mogao prihvatiti francuske revolucionarne reforme te su ustali da oružjem brane svoju crkvu i vladare od ''stranaca'' i ''bezbožnika''. Ipak, nakon poraza Napoleona kralj ponovno uspostavlja i samo nakratko zabranjenu inkviziciju i apsolutnu monarhiju, dokidajući ustav iz Cadiza. Istovremeno, politički kaos u Španjolskoj iskoristile su južnoameričke kreolske elite koje su krenule u stjecanje neovisnosti od kolonijalne vlasti iz Madrida.
Crveno-žuto-crvena trobojnica bit će službeno proglašena državnom tek sredinom 19. st. u vrijeme vladavine mlade kraljice Izabele (1833.-68.), čiji će suparnici nastaviti koristiti burgundski križ. Naime, njen dolazak na prijestolje otvorio je višedesetljetni ''nasljedni'' građanski rat u kojem su na suprotnoj strani stajale pristaše njenog strica Don Carlosa (karlisti), a sami sukobi nazvani su karlistički ratovi. Bitka je prikrivala drugi sukob većeg dometa između reformatora i tradicionalista (karlista) sa svojim motom "Bog, domovina i kralj", kojem je poslije pridodana obrana sloboština. Nakon promjenjive sreće, karlisti će u konačnici biti poraženi, a do kraja 19. st. crveno-žuto-crvena trobojnica postupno će iz svih sfera istisnuti dotadašnje najčešće korištene zastave: s burgundskim križem na bijelom polju i s državnim grbom na bijelom polju.
Brisanje četrdeset godina povijesti u zamjenu za nacionalno jedinstvo. Ali dokad…
Španjolski reprezentativci ne pjevaju himnu jer je ona s ustavom iz 1978. ''ostala'' bez stihova. Ukinuti su zato što su njeni početni stihovi ''Viva España'' kod mnogih pripadnika španjolske nacije budili traumatične uspomene na autoritarni režim caudilla i premijera Franca (1939.-1975.) koji je stihove bio vratio u službenu uporabu, bez obzira na to što su napisani mnogo ranije i što su ih koristili i neki prethodni kraljevski režimi.
Franco je došao na vlast pobjedom u građanskom ratu (1936.-39.). Trogodišnje međusobne pokolje pratila je i suprotstavljena retorika sukobljenih strana: republikanci su širili propagandu da se bore za demokraciju i slobodu protiv tiranije, represije i fašizma, dok su Francove pristaše predstavljale sukob kao borbu između komunističkih horda i kršćanske civilizacije, odnosno borbu protiv ateističke revolucije koja je uništavala tradicionalne vrijednosti. Francov režim, uz hapšenja i progone, krvavo se obračunao s poraženim republikancima. Katolička crkva, koja je tijekom rata pretrpjela velike ljudske gubitke, odobravala je poteze Franca, ''novog čovjeka Božje providnosti'', smatrajući da su represije novi Križarski rat u korist vjere.[8] iako je režim imao brojna obilježja fašista: jednu stranku, mučenike, simbole, težnje prema kulturnoj čistoći,[10] korporativizam, policijsku državu i konzervativizam. Ipak, ono nije prihvatilo elemente rasizma ni korištenje stranke kao instrumenta za okupljanje masa ili agresivnu vanjsku politiku, a ni Falanga nije imala paralelne strukture. Nakon njegove smrti (1975.), na prijestolje se vraća kraljevska obitelj Bourbon.
Nova postfrankistička vlada je morala birati - ili da pojača sukob s regijama i riskira fragmentaciju španjolske nacije, ili da pokuša udovoljiti najvažnijim zahtjevima regionalista. 1978. godine rješenje je barem privremeno pronađeno u novom ustavu koji je predstavljao radikalan zaokret u odnosu na sve prethodne politike španjolskih vlada još od 18. st. Španjolski ustav iz 1978. priznao je jezičnu i kulturnu raznolikost države, odnosno svojevrsni ''nacionalni pluralizam'', koji je omogućavao stvaranje regionalnih autonomija zbog čega će država de facto poprimiti federalni oblik. Španjolska je i dalje nacija koja je rastrzana brojnim separatističkim i regionalističkim pokretima koji prijete jedinstvu zemlje i autoritetu centralne vlade u Madridu. Od izuzetno snažnih pokreta za neovisnost u Kataloniji i Baskiji, do puno slabijeg separatizma u Galiciji, sve do iznimno snažnih pokreta za autonomiju regija poput Valencije, Aragona i Andaluzije, Španjolska je kao nijedna druga europska država lišena snažnog nacionalnog identiteta i suočena sa snažnim regionalnim centrima koji su u stanju prkositi Madridu. Uzroci ovako fragmentiranog nacionalnog identiteta su brojni, ali neki od najvažnijih su velika kulturna i lingvistička raznolikost Španjolske i različito povijesno naslijeđe koje je uvjetovalo formiranje jakih lokalnih identiteta nauštrb nacionalnom identitetu.
O AUTORU:
Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda.
IZVORI:
GIOVANNI C. CATTINI, Myths and symbols in the political culture of Catalan nationalism(1880–1914), Nations and Nationalism 21 (3), 2015, 445–460.
Felipe FERNANDEZ-ARMESTO, Narodi Europe, Zagreb, 1997.
Niall FERGUSON, Civilizacija: Zapad i ostali, Zagreb, 2012.
Grupa autora, Povijest: Rani i razvijeni srednji vijek , knjiga VI., Zagreb 2008.
Grupa autora, Povijest: Počeci novog doba (16. stoljeće), knjiga IX., Zagreb 2008.
Grupa autora, Povijest: Doba apsolutizma (17. stoljeće), knjiga X., Zagreb 2008.
Grupa autora, Povijest: Doba prosvjetiteljstva (18. stoljeće), knjiga XI., Zagreb 2008.
ENRIC MARTINEZ-HERRERA, THOMAS JEFFREY MILEY,''The constitution and the politics of national identity in Spain'', Nations and Nationalism 16 (1), 2010, 6–30.
Eric John HOBSBAWM, Doba revolucije: Europa 1789-1848, Zagreb, 1987., 195
Jure Krišto, ''Odjek građanskoga rata u Španjolskoj (1936.-1939.) u Hrvatskoj'', ČSP, br. 3., 1033.-1044.
Robert O. PAXTON, Anatomija fašizma, TIM press, Zagreb, 2012.
Giuliano PROCACCI, Povijest Talijana, Zagreb, 1996.,51
Nikola Samardžić, Identitet Španije, Admiral Books, 2014.
Bernard STULLI, Studije iz povijesti Dubrovnika, Zagreb, 2001., 14
Antonio RIVERA, 'Dva stoljeća novije povijesti u Baskiji'',
http://www.matica.hr/hr/324/DVA%20STOLJE%C4%86A%20NOVIJE%20POVIJESTI%20U%20BASKIJI/
''Coat of Arms of Spain'', https://en.wikipedia.org/wiki/Coat_of_arms_of_Spain
''Flagof Spain'', http://www.donquijote.org/culture/spain/history/flag;
''Flag of Spain'', http://www.britannica.com/topic/flag-of-Spain
''History of Spain'', https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_Spain#Spanish_Kingdoms_under_the_Habsburgs_.2816th.E2.80.9317th_centuries.29
''Hispania'', https://en.wikipedia.org/wiki/Hispania
''Hrvati i Španjolski građanski rat'', http://murusinexpugnabilis.blogspot.hr/2016/05/hrvati-i-spanjolski-graanski-rat.html
Juraj Katalenac: Revolucija i Španjolski građanski rat (1936.-1937.), http://anarhizam.hr/povijest/85-juraj-katalenac-revolucija-i-panjolski-graanski-rat-1936-1937
''Lazar Baćović: Nastanak moderne Španjolske i povijesni uzroci današnjih podjela u španjolskom društvu (1. dio)''; http://www.advance.hr/tekst/nastanak-moderne-spanjolske-i-povijesni-uzroci-danasnjih-podjela-u-spanjolskom-drustvu-1-dio/
''Lazar Baćović: Nastanak moderne Španjolske i povijesni uzroci današnjih podjela u španjolskom društvu (2. dio)'', http://www.advance.hr/tekst/nastanak-moderne-spanjolske-i-povijesni-uzroci-danasnjih-podjela-u-spanjolskom-drustvu-2-dio/
''Lazar Baćović: Nastanak moderne Španjolske i povijesni uzroci današnjih podjela u španjolskom društvu (4. dio)''http://www.advance.hr/tekst/nastanak-moderne-spanjolske-i-povijesni-uzroci-danasnjih-podjela-u-spanjolskom-drustvu-4-dio/
''RATOVI I GRADOVI: Belchite - grad duhova iz Španjolskoga građanskog rata'', http://lupiga.com/vijesti/ratovi-i-gradovi-belchite-grad-duhova-iz-spanjolskoga-gradjanskog-rata
''Spanish nationalism'', http://en.wikipedia.org/wiki/Spanish_nationalism#cite_note-5
''The last word? Spaniards agonise over anthem lyrics'', https://www.theguardian.com/world/2008/jan/12/spain.international
Therese SCHUSSEL, Erich ZOLLNER,''Austrija postaje velesila – dvorski apsolutizam'' http://wieneruhr.at/austrija-postaje-velesila-dvorski-apsolutizam/
''Unatoč pritiscima iz svijeta i tisućama civilnih žrtava koje se nalaze u neoznačenim grobovima, Španjolska odbija napraviti reviziju amnestije za period desničarske Francove diktature'', http://www.advance.hr/vijesti/unatoc-pritiscima-iz-svijeta-i-tisucama-civilnih-zrtava-koje-se-nalaze-u-neoznacenim-grobovima-spanjolska-odbija-napraviti-reviziju-amnestije-za-period-desnicarske-francove-diktature/