FRANCES TIAFOE, sjajni i borbeni mladi američki debitant u Davis Cupu, poslao je bekend slajs široko u aut. Borna Ćorić digao je ruke u zrak i skočio od sreće, a u zagrljaj su mu pojurili svi suigrači, izbornik, članovi stručnog stožera, ljudi iz Saveza...
Stadion u Višnjiku je eksplodirao od sreće. Hrvatska je ponovno napravila nešto veliko. Nije bilo lako, nije moglo bez drame, baš kao ni na Svjetskom prvenstvu. Bili su Čilić i Ćorić u jednom trenutku u teškom nokdaunu, ali se nisu dali. Našli su neku novu energiju i uspjeli su Hrvatsku odvesti u još jedno veliko finale koje ponovno graniči sa zdravom pameću.
I to protiv Amerike, teniske velesile koja ima 18 milijuna registriranih tenisača. Opet ona priča s malom Hrvatskom protiv zemlje koja ima više ljudi koji se bave sportom koji je u pitanju nego Hrvatska stanovnika. To je strašan klišej, ali isto tako činjenica koju se jednostavno ne može zanemariti gleda li se priča iz neke veće perspektive.
Nakon petka nije izgledalo da ćemo se tresti do zadnjeg poena ovog polufinala i da ćemo u nedjelju na stadionu sjediti osam sati kako bismo li dočekali prolazak. Čilić i Ćorić su rutinski odradili posao u petak i očekivala se pobjeda u parovima. Ne rutinska, ali ipak pobjeda.
No, uslijedilo je još 12 sati pakla, što zbog nepodnošljive vrućine u Višnjiku što zbog pravog "roller-coastera" koji su nam priuštili prvo Dodig i Pavić, a onda Čilić i Ćorić. Poraz od Bryana i Harrisona u subotu teško je pao našima, osobito nakon što su se vratili poslije 0:2. Ipak, nitko nije dopustio da se atmosfera naruši i nitko nije klonuo glavom i duhom.
Nije ni nakon seta i pol meča Čilić - Querrey izgledalo kao da ćemo se previše tresti nakon što je najbolji hrvatski tenisač imao set i 6:1 u tie-breaku drugog. No, uslijedio je čak i za Čilićeve standarde rijetko viđeni raspad, a bilo ih je u njegovoj karijeri, i Amerikanci su se najednom našli u prilici da kontra svake logike imaju realnu šansu za finale.
Neka druga Hrvatska
Kažemo realnu, jer nitko više nije mogao garantirati da će Ćorić dobiti tog nezgodnog Tiafoea jer je pritisak na njegovim leđima bio identičan onome koji je Karlović imao prošle godine u petom meču protiv Delbonisa. OK, nije bilo finale, ali je Čilić također u četvrtom meču propustio 2:0 u setovima i brejk u petom protiv Del Potra i sve je palo na Karlovićeva leđa koja su se slomila pod težinom pune Arene i golemih očekivanja.
No, Ćorićeva nisu. Ovo je nešto drukčija hrvatska Davis Cup reprezentacija od one prije dvije godine. Ne samo zbog igračke kvalitete, nego i zbog atmosfere koju je očito podigao dolazak Mate Pavića. Zašto ga nije bilo prije nikad nećemo znati, ali njegovo zdušno navijanje s klupe iza terena, sa zastavom i raširenih ruku, dalo je dodatnu energiju Borni koji je također bio u jako teškoj situaciji.
Samo Ćorić nije Karlović, a ovaj Ćorić je puno drukčiji od nekih prijašnjih Ćorića. Samouvjeren, mentalno jak i s mudima od kamena. Dečko koji će ozbiljno kandidirati za vrh kad aktualni seniori na Touru odu u penziju. Nije dopustio da mu zrno sumnje uđe u glavu nakon što je izgubio prvi set, a mnogi drugi igrači bi se raspali da su onako izgubili treći set u kojem su vodili 5:1. Dapače, jedan se raspao par sati ranije.
Koliko god bio dobar, Ćorić ne bi tako lako okrenuo taj meč da nije bilo fantastične zadarske publike. Pržili su se cijeli vikend na suncu i vrućini i jako puno ih je otišlo sa stadiona nakon Čilićeva meča. Kako i ne bi. Sunce im je iscijedilo litre znoja, a Marin im je pokidao kilometre živaca. No, ostali su oni najglasniji i atmosfera je na Ćorićevom meču bila najbolja u cijelom vikendu iako stadion nije bio ni blizu pun kao na prijašnjim mečevima.
Nakon tog trećeg seta Ćorić nije izgubio ni trunke energije i bio je sve agresivniji kako su se dizali decibeli na tribinama. Na svaki svoj dobar poen tražio bi od publike dodatnu podršku, a Zadar mu je i više nego odgovorio.
Opet Francuska
"Mi smo Zadrani, Borna je naš", orilo se stadionom, a nitko više nije mogao zadržati emocije nakon što je Tiafoe onu loptu poslao u aut. Isplatilo se biti tolike sate na suncu da se isprati veliku hrvatsku tenisku reprezentaciju u finale Davis Cupa. Zadnje finale zadnjeg Davis Cupa u ovom formatu i ovaj zadarski vikend bili su još samo jedna potvrda koliko će Davis Cup nedostajati tenisu nakon što se ugasi sljedeće godine.
Da, novac sve diktira, ali ovo natjecanje bilo je jedino u tenisu u kojem je atmosfera nalikovala na pravu natjecateljsku, onakvu kakvu su Ivan, Mate, Marin, Borna, Zadar i svi ostali gradovi zaslužili.
Ostala je još samo Francuska na putu do još jednog osvajanja Davis Cupa. Ta nesretna Francuska koja nas pobjeđuje u svakom bitnom finalu ili bitnoj utakmici. Izbacili su nas s Eura u veljači, uzeli nam zlato u Rusiji...
Ako je suditi po govoru tijela hrvatskih igrača i zajedništvu koje ih drži, teško će nas i ovaj put pobijediti. Srce sigurno nemaju veliko kao ovi dečki, a vjerojatno ni onu stvar...