NA DANAŠNJI dan 1948. godine rođen je jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, boksački šampion Mate Parlov. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo intervju Marka Mikića za časopis Tempo 1987. godine, ne samo poslije boksačke nego i izborničke karijere, nakon koje se povukao iz javnosti, što je dovelo da glasina da je poludio i sve izgubio na kocki.
NAJVEĆI grad na istarskom poluotoku Pula poznat je po Areni, kamenom zdanju iz vremena Rimljana, u kojem se više desetljeća održava festival jugoslavenskog igranog filma. Pula je i grad u čijoj su neposrednoj blizini Brijuni, na kojima je drug Tito živio i radio i odakle su u svijet odlazile mnoge poruke mira.
No grad je to poznat i po jednom legendarnom sportašu koji je zadivio čitav svijet svojim umijećem, upornošću i uspjesima, koji su ga uvrstili među najbolje boksače Jugoslavije svih vremena. Naravno, radi se o Mati Parlovu, čovjeku koji je u boksu osvojio sve što se osvojiti moglo - u amaterskoj i profesionalnoj konkurenciji.
Silnim uspjesima u ringu pridodao je i četiri medalje kao savezni selektor na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, gdje je Anton Josipović u poluteškoj kategoriji ponio naslov olimpijskog pobjednika.
Taj kratkotrajni povratak Parlova u naš i svjetski boks bio je prvi, ali sigurno i posljednji "bijeg u prošlost", dug koji je morao vratiti sportu koji mu je toliko zadovoljstva pružio u njegovoj bogatoj karijeri. Međutim, Parlov - za razliku od mnogih sportaša - ne tuguje za danima slave, ne pada u depresije što nije medijska ličnost kao nekad, što ga nema na stranicama tiska. Rekli bismo da je i po tome jedinstven. Nerijetko, kada ga posjete novinari, zna reći:
"Ma pusti boks i ono što je bilo, pričajmo o životu, ljudima..."
Upravo zbog takvog odnosa prema životu i prošlosti, Mate je i danas tražen, ljudi pitaju što je s njim, ne zaboravljaju njegove uspjehe i dane kada ga je u Vespazijanovoj areni dočekivalo po 15 tisuća ljudi. Oni koji ga bolje poznaju, svjesni su da Mate želi živjeti u miru, među svojima, daleko od javnosti.
No u posljednje vrijeme ime Mate Parlova ponovno je u centru pažnje, ovaj put ne po dobrom, već po glasinama koje se o njemu šire.
Krenulo je od dana kada je obitelj Parlov doživjela veliku tragediju u kojoj je, u teškoj prometnoj nesreći, poginuo Matin stariji brat. Povukao se Mate u sebe, proživljavao bol, nije ga bilo na mjestima gdje je obično navraćao, i to je bilo dovoljno zlim jezicima da lansiraju priču "o moralnoj propasti nekadašnjeg idola nacije, svedenog na prosjački štap"!?
"Mate je poludio, na kocki je izgubio imetak!" suština je priče koja je svakim danom sve više brujala među ljudima željnim novosti iz života bivšeg šampiona. "Priča" koja će na trenutak odvući pažnju od svakodnevnih zbivanja: kako je prokockao kuću u Fažani, sav novac stečen u ringu, skupocjeni Mercedes, kafić u centru Pule, a na kraju završio poremećena uma u bolnici!?
"Da, doprle su i do mene takve priče", potvrdio nam je na početku razgovora Mate Parlov. "Ljudi svašta izmisle i uvijek će izmišljati nove priče, pogotovo o onima koji su se svojim uspjesima uzdigli iz anonimnosti jer su takvi i najinteresantniji za tračeve."
Ipak, takve priče vam nanose štetu?
"Što mogu, neka ljudi pričaju! Ne pada mi na pamet da idem po gradu i objašnjavam da sam živ i zdrav. Vele da sam poludio? Tko zna, možda i jesam, ali sam oduvijek bio lud...", kaže kroz smijeh odajući dojam da ga to više zabavlja nego uzrujava.
Znači, kuća je i dalje u Fažani, automobil u garaži, kafić radi?
"Sve je na svom mjestu, kao što se i sami možete uvjeriti, jedino su nove tablice na mom automobilu. Kada sam ga registrirao, promijenio sam ih...", dodaje kroz smijeh.
To je jedina novost?
"Ma čujte, život je u biti vrlo jednostavan, tek tu i tamo dogodi se nešto što promijeni svakodnevicu. Sve ide svojim ustaljenim tokom."
Nevjerojatno je kako vi realno i trezveno prihvaćate život.
"Od istine se ne može pobjeći, ja sam u prošlosti bio šampion, nisam mogao zamisliti nijedan dan bez rukavica, no to je prošlost, shvaćate, a od uspomena se ne živi. Lijepo je kada imaš takve uspomene, no život teče dalje. Boks mi je dao puno u životu, kao i ja njemu, a sada je dosta, treba živjeti kao običan čovjek jer u suštini svi smo mi isti, od krvi i mesa."
Znači, novinari vam ne nedostaju?
"A to ne, nikako", reći će ponovno kroz smijeh. "Imam mnogo prijatelja među njima, no želim ih viđati kao drugove, da popričamo, razveselimo se. Ne treba meni publicitet, čemu se nametati ljudima kad nema potrebe, a niti ja to želim. Vjerujte, ovako u miru moje obitelji i prijatelja, sasvim mi je lijepo."
U to smo se mogli uvjeriti. Tijekom razgovora u Matinom kafiću, kao i uvijek punom ljudi, prilazili su i znani i neznani, pozdravljali ga, pitali, razgovarali, a on je svakome lijepo odgovarao, smijao se, pružao ruku. Rado priča jednu anegdotu od prije nekoliko godina, doživljenu na nogometnoj utakmici (svojevremeno je i igrao u dresu ovdašnjeg regionalnog ligaša Staklara).
"Pozvali su me jednom prilikom drugovi s televizije na jednu nogometnu utakmicu. Došao sam, a u poluvremenu komentator me pozvao na kratak razgovor. Nismo se ništa unaprijed dogovorili, a on me upita: 'Dobro, Mate, otkud vi ovdje?' Ja sam u mikrofon bez razmišljanja odgovorio: 'Pa, vi ste me pozvali!' - što ga je šokiralo. A ja sam samo rekao istinu", priča veselo.
Rado bi vas ponovno vidjeli u BK Puli?
"Pustimo to, tamo ne navraćam! Ne, ne radi se o nesporazumu ili sličnom. Jednostavno, ne želim se vraćati boksu zbog razloga koje sam prije naveo. I kao selektor jedva sam čekao odraditi tu moju obavezu. Nije to za mene! Ponekad odem na meč, ali ništa više od toga."
Znači, niste upućeni u tekuće probleme našeg boksa?
"Čujem da se svašta događa, u neke stvari mogao sam se uvjeriti i dok sam bio s reprezentacijom, no nema smisla da govorim o onome što ne znam. Kriza je prisutna, vjerujem da će se naći izlaz, ovaj sport po svemu to zaslužuje."
Mate bez boksa - zvuči nezamislivo. Ali upravo je tako. Dane provodi u krugu obitelji, supruge Laure, kćeri Mire i sina Matka. Vodi brigu o kafiću, provodi vrijeme s prijateljima kao i svaki drugi "običan" čovjek.