Foto: Guliver Image/Getty Images

PRVI Bilićev blockbuster u novoj sezoni Premiershipa okončan je porazom. Malo sretniji, spretniji i bolji bio je Conteov Chelsea (2:1). Ali utakmica je pala pod dojam čitavog otvarajućeg vikenda lige i silnih najava ove trenerske NBA sezone na Otoku – nevjerojatno je koliko baš svi klubovi imaju prostora za napredak u igri.

West Ham tipičan i dosadan

West Ham je sinoć pokazao vrlo malo – izuzmemo li gol koji je pao nakon odbijanca, puleni Slavena Bilića su se našli (ne stvorili) u još samo jednoj šansi čitavu utakmicu, a organiziranih ulazaka u završnicu nije bilo ni na kapaljku. Tvrd i organiziran blok i dalje je teško probiti, jasno se vidi razlika u kompaktnosti u odnosu na pred-Bilićevu eru, ali već od prošle sezone svi upućeniji pratitelji počinju zazivati napredak, nadogradnju u njihovoj igri prema naprijed, koje jednostavno nema. Bez Payeta je ova fizički moćna ekipa više nalik izbacivačima u londonskom noćnom klubu nego skupini elitnih nogometaša, a tako je bilo i sinoć – pokazalo se da je Francuz i momentum koji on individualno donosi sve što West Ham ima u igri prema naprijed. Gusta postavka u obrani nema plemenitog veznjaka koji bi loptu po osvajanju iz prve distribuirao dok se momčad ne raširi, već se u tako zbijenoj formaciji pokušava krenuti prema naprijed, gdje se uporno nailazi na protivnički zid.

Uobičajeno je da momčadi koje se brane zonski poput West Hama jučer igraju na kontranapade, ali već duže vremena se vidi da momčad Slavena Bilića nema uhodane koridore za izlazak iz svoje postave. Analiza prošlogodišnjih golova govori da oni u pravilu iz igre padaju na postavljenu suparničku obranu, nakon dugih lopti na Carrolla, podosta na silu. Dva srednja vezna West Hama i dalje se nalaze u ravnini sa stoperima što čini velike probleme u organizaciji napada, jučer su ih Hazard i Costa postavljanjem između njih branili svu četvoricu, a svaki prvi West Hamov pas prema naprijed bio je u najboljem slučaju lutrija. Momčad koja nema kontrolu nad loptom od početka napada previše prepušta slučaju. I kada kiksa više puta nego očekuje, kao jučer, dojam je izrazito slab.

Chelsea tek solidan

Ništa pretjerano veliko nismo vidjeli od Chelseaja, ali je to u neku ruku i shvatljivo – ipak se radi o bivšem prvaku koji je lani srušen toliko bolno, da su se igrači počeli pitati jesu li naslov osvojili zbog sebe, ili usprkos sebi. Ovoj momčadi fali samopouzdanja, a glavne Conteove zadaće jesu vratiti u život Matića, Hazarda, Courtoisa i dobar dio obrane u život nakon jednogodišnjeg sna.

Već se vide neke postavke u Conteovoj igri, iako je to daleko od sistema kojeg je koristio u Juventusu, gdje je ipak imao stabilnu obranu, jaku na lopti i kreaciji. Willian i Hazard igraju dosta široko, a u slučaju da fali igrač u sredini terena i oni uđu unutra, vidi se jasna uputa bekova da dolaze naprijed okupirati taj prostor – na taj način Conte želi maksimalno povećati teren u posjedu. Razlika između Juventusa i Chelseaja je ta što nema Pirla koji bi jednom dijagonalom takvu kretnju stavio u snagu, ali već jučer je Ivanović u napadu istrčao više nego čitavu prošlu sezonu. Niske okomite lopte na Costu koji ih ostavlja krilima koja dijagonalno napadaju gol dobro su poznati mehanizam iz njegove Italije, ali taj segment igre je još debelo u fazi tvorničkog testiranja. Glavna pohvala Conteu ide za micanje Fabregasa iz sastava – Španjolac je u zadnje dvije sezone vjerojatno igrač koji je najviše nazadovao ili stagnirao od svih vrhunskih nogoloptaša. U obrani labilan, prema naprijed nedorečen i anemičan, možda je stiglo vrijeme i trener koji će priznati da više nije vrijedan toga da mu prilagođava igru. Matićeva uloga tu će biti ključna, a već jučer se pokazalo da mu je mnogo teže kreirati u liniji s 4 igrača jer je više vezan za jednu zonu, nego kada igra kao jedini pivot u sredini terena. Ipak, Kante je doveden s razlogom i sumnjam da ćemo gledati Chelsea bez njega.

Bilić treba biti više trener, nego roker

Gornje stihove koji kude West Hamovu igru ne treba shvatiti prekritično. Ne postoji mnogo ekipa u ligi koje pokušavaju igrati mnogo fleksibilniji nogomet, a za razliku od brojnih drugih, West Ham ima postojan defenzivni blok. Pa ipak, dojma sam da se Slaven Bilić previše ufurao u sliku sebe kao superstara. Inteligentan tip i atipičan nogometni djelatnik koji svira gitaru, penje se na stol kad slavi golove u studiju ITV-a i pristupačan je, brzo osvaja javnost, posebno Englesku koja mu uspjehe s Hrvatskom i Bešiktašem na njihovom tlu neće zaboraviti još dugo vremena. I ne treba ništa od toga on micati od sebe, ali on je prije svega nogometni trener i njegov ultimativni potpis vidi se i procjenjuje prvo na terenu, a onda van njega. A činjenica je da West Ham stagnira na tom polju već neko vrijeme, i ne treba čekati seriju slabih rezultata da se to stavi na dnevni red.

Velike pohvale idu za „krađu“ Ayewa koji može biti savršen partner u zločinu Payetu i rasteretiti ga od pažnje suparničke obrane. Malo više hrabrosti i puno više metodike u igri s loptom u nogama bili bi najveći West Hamov zalog za bližu budućnost, biti bolji od prošle sezone igrajući isti nogomet jako je teško očekivati.

Duga cesta na drugom kraju Londona

Poznati liturgijski stihovi vjerojatno najbolje opisuju misiju najboljeg talijanskog trenera današnjice. Pomalo je nejasno da se već dosad nije ažurnije radilo na tržištu i gurnulo dio obrane na čelu s Terryem u zasluženu mirovinu – brzina i vrijeme su im glavni protivnici, a budući da je ova sezona označena kao ona koja služi kao selekcijska za iduću u kojoj će se opet zahtijevati titula, teško je zamisliti scenarij u kojem će osovina Terry – Cahill – Ivanović iznijeti taj teret. Zapravo, Chelsea se pojačao upravo na pozicijama na kojima to nije bilo prijeko potrebno i mislim da nisu rekli zadnju riječ na tržištu za ovo ljeto. Nogomet u kojem se napad gradi od golmana, u kojem ekipa podjednako uspješno igra i presing i zonu i fleksibilna je unutar utakmice za promjenu formacije daleki je juventusovski ideal od sadašnje Conteove stvarnosti u Engleskoj.

Zapravo, možda je točnije reći da se Conte danas nalazi tamo gdje se Guardiola našao kada je preuzeo Bayern – nakon izvanrednog uspjeha i zamisli koje je implementirao u momčad koja je bila u slobodnom padu, pred sobom ima skupinu igrača koja ima dijametralno suprotne navike od onih koje bi on idealno htio. Dobra vijest za njega je što Mourinho na tom polju ima jednakih, a Guardiola i većih problema. Pitanje je koji će se od novopridošlih trenera najbolje snaći na raskrižju između prijeko potrebne smjene dijela ekipe i instant zahtjeva za uspjehom koji nose sa sobom klube na kojima sjede. Ima jedna duga cesta, a sinoć je završila prva etapa i već se sada vidi da je teško prohodna.