Večer kada je Split šutio i nemoćno osluškivao vijesti iz Rumunjske

KADA JE Bilasco zabio u drugoj minuti uzvratne utakmice Europske lige između Unireje i Hajduka, vrijeme u velikom dijelu Splita kao da je stalo, štoviše i vratilo se tridesetak godina unatrag. Na mnogim mjestima po gradu bili su razbacani automobili, radio prijamnici postavljeni su na zidove, a preneražena masa osluškivala je iz minute u minute vijesti o Hajduku, baš kao što je to bilo u prošlosti, kada su katodne cijevi bile rezervirane za bogate.

Gdjegod nije bilo laptopa i rijetkih streamova utakmice, naglašeno dramatični glas Srđana Fabijanca vrištao je sa prozora, a na oprezne umove simpatizera Hajduka kao bumerang vraćali su susreti protiv Rome, Mallorce i mnogi drugi posljednjih 16 godina, kada su igrači splitskog kluba tako spretno uništavali tragove bilo kakve euforije.

Nije prošlo dugo vremena, a dobar dio radio prijemnika ugasio se. Previše je takvih i sličnih utakmica prosječni navijač Hajduka prožvakao da bi se mogao nositi s još jednim ljutim objedom svojih isprepadanih pulena. Na sreću, koja je to se mora priznati, ove godine zaista na strani Splićana, Bijeli su izdržali do kraja, štoviše i osvojili vrijedni bod koji će puno značiti u budućnosti za europski koeficijent.

Reći će navijači Bijelih, na koncu se sve isplatilo i nikome više nije mi bilo žao izgubljenih živaca uz taj "prokleti" radio, pored kojeg se pojedinac osjeća tako siromašno i nemoćno. Nije tada bila bitna ni Špacina pirja ni Svaguša. Ništa više nije bilo bitno, jer su Hajdukovci napokon ostvarili ono o čemu su Splićani sanjali posljednjih šesnaest godina.

Prolazak u Europsku ligu opet se proslavio bučnom automobilskom povorkom gradom, a sve je kulminiralo u marjanskom tunelu gdje je zaustavljen promet da bi se u kvalitetnom ozvučenju ispraznile sve negativne emocije nakupljene u 89. minuta tog radijskog prijenosa, koji će dugo ostati u sjećanju svih navijača Hajduka.