UOČI četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Kini između SAD-a i Francuske američkog centra Mylesa Turnera novinari su upitali da kaže nešto o Rudyju Gobertu, čudu prirode i znanosti koje čuva reket francuske reprezentacije. "On je obrambeni igrač godine", kratko je rekao centar Indiane, drugoplasirani u tom izboru u NBA ligi ove godine, pa nepotrebno dodao: "Prema nekima".
Gobert je prije utakmice pročitao njegove riječi. Nekoliko sati kasnije završio je utakmicu s 21 košem, 16 skokova i tri blokade te, što je najvažnije, pobjedom 89:79, kojom su Francuzi šokirali košarkaški svijet, prošli u polufinale i poslali favorizirane Amerikance u borbu za plasman za peto mjesto.
Gobert je na parketu proveo 34 minute i devet sekundi. U nepunih šest minuta dok se odmarao, Amerikanci su bili bolji za čak 16 poena. Toliko se osjeti razlika u igri Francuza s i bez Stifle Towera.
Turnera je "pojeo", a za ostalo se pobrinuo američki izbornik Gregg Popovich koji je trojici svojih centara dao ukupno 15 minuta igre, dok je preostalih 25 na parketu držao nisku petorku, pa su se s 216 cm visokim, krakatim Francuzom hrvali igrači poput Harrisona Barnesa ili Joea Harrisa koji su po vokaciji niska krila. U prijevodu, lagani obrok za Goberta.
Kao 13-godišnjak uporno je pokušavao zakucati. Bez uspjeha
Iako je oduvijek bio primarno obrambeni igrač, Gobert je u Kini na prosjeku od 12,7 koševa i treći je strijelac Francuske, a uvjerljivo je prvi prema valorizaciji, ukupnom zbroju statističkih učinaka. Za usporedbu, prije tri godine na Olimpijskim igrama u Riju, na svojem prethodnom reprezentativnom natjecanju, postizao je 5,7 poena po utakmici.
Evan Fournier, 201 cm visoki bek, Gobertov suigrač iz francuske reprezentacije i najbolji prijatelj u NBA ligi, otkrio je da je kao 13-godišnjak bio viši od svojeg vršnjaka, kojem je najveća želja bila zakucati. Nikako nije uspijevao, ali fascinirala je upornost kojom je neprestano pokušavao.
Kako se onda taj mršavi klinac pretvorio u čudovište koje je drugu godinu zaredom ponijelo titulu najboljeg obrambenog igrača NBA lige, a sad i izbacilo Amerikance sa Svjetskog prvenstva?
Samo 13 centimetara do obruča
Za početak, pomogao je nagli rast. U razdoblju od tri godine Gobert se propisno izdužio i naposljetku zaustavio na 216 centimetara, ali više od visine impresionira njegov neprirodno golemi raspon ruku od čak 235 cm, tada najveći u povijesti NBA mjerenja, a s ispruženim rukama u visinu doseže 292 cm, odnosno samo 13 cm manje od visine obruča.
Sve je to izmjereno uoči NBA drafta 2013., dok je imao nepunu 21 godinu te je i prije drafta dobio jedan od najboljih nadimaka u NBA ligi - Stifle Tower. Očita je to referenca na Eiffelov toranj, dok riječ "stifle" označava gušenje, zatomljavanje, u njegovu slučaju protivničkih igrača.
Međutim, za njim su bile samo dvije godine seniorske košarke u Choletu, bio je mršav i slabašan. Unatoč dobrom osjećaju za blokadu i nevjerojatnoj krakatosti, snažniji centri izguravali su ga iz reketa kako su htjeli. Neki su se čak šalili da većinu vremena u igri provodi - ustajući s parketa. Tako je bilo i na audicijama kod potencijalnih NBA poslodavaca.
Zato mu, unatoč jedinstvenim fizičkim predispozicijama, nisu vjerovali da može postati išta više od goleme pojave na parketu, koja u nekoliko minuta svojim dugačkim rukama možda može pomoći u obrani.
Skautirao ga je Splićanin sa svojom mrežom suradnika
No većina treninga koje je radio na audicijama nije bila postavljena tako da mu ide u prilog. U Utah Jazzu su imali drukčiji koncept i Rudy je tamo zablistao.
Utah ga je dugo pratila jer su joj, kao i svima, za oko zapele njegova visina i raspon ruku. Na njegovu je skautiranju najviše radio Splićanin Vjeran Bošnjak sa svojom mrežom suradnika. Oni su u Gobertu vidjeli nevjerojatan potencijal, ali bili su svjesni da će za njegovo ispunjenje trebati jako, jako puno rada.
Kad je došlo vrijeme drafta, Utah je već ispucala svoja dva izbora prve runde, ali generalni menadžer Dennis Lindsey uvjerio je vlasnika da za tri milijuna dolara otkupi od Denvera pravo na 27. pick, kojim je odabrao Goberta. Stifle Tower nije mogao vjerovati da je tek tada došao na red te je uzeo broj 27 na dresu kako bi ga uvijek podsjećao na to koliko klubova nije vjerovalo u njega.
Sad dolazimo do objašnjenja prve rečenice ove priče i opisa Goberta kao "čuda prirode i znanosti". Priroda mu je podarila visinu i dugačke ruke, a u Salt Lake Cityju je na red došla znanost.
Treninzi su se fokusirali na Gobertovu - guzicu
Džezeri su angažirali tvrtku P3 koja se bavi sportskim znanostima, da napravi na Gobertu sva moguća testiranja i posloži kompletnu dijagnostiku na temelju koje je trenersko osoblje slagalo njegov individualni program treninga. S obzirom na nedostatak mase, posebice mišićne, u odnosu na impresivnu visinu, Gobert je bio vrlo nestabilan na nogama i zato se nije mogao nositi sa snažnijim protivnicima. Zato su se u klubu fokusirali na njegove kukove i stražnjicu, čije mu je jačanje rasteretilo koljena i gležnjeve i dalo mu stabilnost u guranju pod koševima. Prije svake utakmice imao je poseban režim zagrijavanja, na kojem nije radio s loptom, nego je radio vježbe kretanja s utezima i lasticima koje su mu zagrijavale mišiće stražnjice, a kojima je simulirao kretnje u obrani.
U prve dvije sezone nije puno igrao, pa je imao puno vremena za treninge, a neutaživa želja za radom i izrastanjem u najboljeg centra na svijetu omogućile su mu brzi napredak. Krajem njegove druge sezone Utah je trejdala startnog centra Enesa Kantera i tako otvorila prostor za Goberta. U klubu su vidjeli dovoljno i odlučili pretvoriti Goberta u stup obrane, okružiti ga adekvatnim ofenzivcima i tako posložiti šampionsku momčad. Ove godine ušli su u posljednju fazu slaganja te momčadi dovođenjem Mikea Conleyja i Bojana Bogdanovića.
Gobert je i dalje napadački limitiran, posebno zbog nedostatka ikakvog vanjskog šuta, ali s obzirom na njegove fizičke predispozicije, on mu nije ni nužan. Skoro 95 posto šuteva na koš upućuje s udaljenosti manje od dva metra, odnosno sve se svodi na polaganja i zakucavanja. Zato je godinama u samom vrhu NBA lige prema postotku šuta, a prošle sezone ju je predvodio s nevjerojatnih 66,9%, prosječno postižući 15,9 koševa (najviše u karijeri) uz 12,9 skokova i 2,3 blokade.
Napredne statistike otkrivaju koliko je zapravo važan
Ali osim tih uobičajenih statistika, njegovu veličinu i važnost puno bolje oslikavaju napredne statistike. Gobert je prošle sezone bio drugi u NBA ligi po broju ometanih protivničkih šuteva (16,0), a uvjerljivo prvi prema asistencijama postavljanjem blokova (6,0) iz kojih su njegovi suigrači postizali 13,8 koševa po utakmici. Napad Jazza se ne fokusira na njega, ali Gobert svojim kretanjem i postavljanjem znatno olakšava njegovu protočnost.
Doduše, dobro bi mu došao bolji put s linije slobodnih bacanja koji mu u NBA karijeri još nije prelazio 70% u sezoni. Još u ranim danima u Jazzu uvjeravali su ga da će moći igrati u NBA ligi 15 godina ako bude pogađao slobodna bacanja i savladao pravilo vertikalnosti (obrana visoko ispruženim rukama uz čvrsto stajanje na tlu koja napadaču onemogućuje iznuđivanje prekršaja). U bacanjima još ima prostora za napredak, ali obrambene zahtjeve u potpunosti je savladao. Rezultati se vide i individualno i momčadski. Gobert je posljednje dvije sezone proglašen obrambenim igračem godine, a Utah je sve bolja i opasnija. Ove je godine mnogi stručnjaci stavljaju u najuži krug kandidata za naslov prvaka.
Utah još nikad nije bila NBA prvak, baš kao što ni Francuska nikad nije bila svjetski prvak. A Gobert bi sve to mogao promijeniti u razmaku od devet mjeseci. Titula s reprezentacijom sasvim je blizu, Francuzi su najtežu prepreku već preskočili i trebaju još samo dvije pobjede, Stifle Tower još samo dvaput mora "ugušiti" svoje protivnike.