Foto: Hina
OVAKO stoje stvari; hrvatski rukometaši ispali su s Olimpijskih igara u Riju. Hrvatsku je u četvrtfinalu zaustavila Poljska, reprezentacija koju smo početkom godine u Krakowu zamrznuli na minus 14.
Babić ostao bez kredita
S obzirom na momčad koju je tada imao na raspolaganju, većina debitanata uz nekoliko iskusnih, Babićeva bronca u Poljskoj okarakterizirana je kao veliki uspjeh. I to je doista veliki uspjeh. Bilo je tamo svega i svačega, padova i čudesnih uspona. Najbitnije je da smo u igri vidjeli mali napredak u odnosu na bivšeg izbornika, čija je ionako mršava rukometna vizija doživjela debakl u Kataru 2015. Goluža se tada pravdao "višom silom", a Babić je bar imao hrabrosti stati pred kamere i kazati - ja sam kriv.
Osvajanjem odličja s vrlo mladim igračima Babić je dobio ono što je u Monopolyju kartica za besplatan izlazak iz zatvora, kredit koji bi ga trebao spasiti od otkaza nakon prvog slabog plasmana. Ispadanje u četvrtfinalu Igara definitivno spada u tu kategoriju i slobodno možemo reći da je Babić nakon Rija ostao bez te privilegije.
Hrvatska je na ovom turniru ostvarila dvije velike pobjede - nad Francuskom i Danskom (Tunis je bio jači trening), ali je isto tako doživjela jedan sramotan poraz od Katara te veliko razočaranje protiv Poljske. Te dvije utakmice ne razlikuju se previše. Ponovno je bio presudan voljni moment kod igrača, kojeg, rezultat sam pokazuje, nije bilo.
Zaigrane mimoze
Izbornici, osim o taktičkom djelu, moraju razmišljati i o tome što se događa u glavama onih koje vode, a iskustvo nas uči da hrvatski rukometaši baš i nisu mentalno najsnažniji na svijetu. To se negdje izgubilo na putu od 2003. do 2016. Fakini su postali uplašene mimoze koje, kako je rekao sam Babić, mediji mogu izbaciti iz ravnoteže.
Možemo sada govoriti o tome da je Babić trebao ranije postaviti flaster na Karola Bieleckog, koji nam je zabio 12 golova, ili možda igrati sa šestoricom u napadu umjesto riskirati bez golmana sa sedmoricom. Sve je to utjecalo, jasno, ali u cijeloj toj priči postoji nešto što nam se uopće nije svidjelo. Babićev govor tijela. Od iritantne smirenosti do uplašenosti kada je shvatio da brod tone. Primjera radi, energija kojom je poljski izbornik Talant Dušebajev zračio prenijela se na njegove igrače koji su bili spremni glavom razbijati zidove u pojedinim trenucima utakmice. To je nešto što nismo vidjeli kod hrvatskih rukometaša. Kako i bi kad je izbornik bio uplašeniji od njih.
Kako je moguće da imamo mladu momčad bez mladenačke drskosti, pozitivne bahatosti? Gdje je to nestalo? Smiješno je što smo to vidjeli kod dvojice veterana; 34-godišnjeg Bieleckog i 33-godišnjeg Krzysztofa Lijewskog, koji su pucali od snage, letjeli po terenu. Inače, riječ je o igračima koji su prije pola godine ozbiljno razmišljali o reprezentativnoj mirovini.
Ponekad na minuti odmora tablu s taktičkim idejama treba ostaviti na klupi, stati pred igrače i pitati ih na nimalo pristojan način - hoće li netko, bilo tko, obrisati pod s Bieleckim ili ćemo gledati kako nam siluje gol kako ga je volja. Uostalom, hrvatski rukometaši znali su da je Bielecki u životnoj formi na ovom turniru. Baš nas zanima koliko bi golova zabio da ga je netko, možda ružno zvuči, spojio s podom u prva dva šuta na hrvatski gol.
Inače, ovakva igra Hrvatske podsjeća nas na igru Zagreba u Ligi prvaka, ono kad su dvije sezone zaredom drugi krug natjecanja mogli gledati samo preko televizije. Znali smo da je riječ o mladim igračima, velikim talentima, ali zbog straha su postali luzeri, kante za napucavanje. Onda je došlo do smjene na klupi. Došao je tip kojeg bi laik lako mogao zamijeniti za razbojnika. Skinuo je pelene zagrebačkim klincima, opalio im šamar i natjerao ih da bacaju Karabatiće, Hansene i ostale zvjezdice po dvorani.
Ne kažemo da se Babić preko noći treba pretvoriti u Vujovića, ali mora razmisliti ima li smisla govoriti "smireno, smireno" svojim igračima koji u tom trenutku izgledaju poput blijedih krpa. Ili je to govorio sebi?
Izmišljanje tople vode mora prestati
Babić će morati pronaći odgovor na pitanje zašto njegova reprezentacija ima strašne probleme s padom forme. Kako je moguće da mu Katar rastavi ekipu na proste faktore, a da onda s tim istim igračima pobijedi Dansku i Francusku? Možemo li u kontinuitetu odraditi turnir? Također, Babić mora prestati sa suludim, samoubilačkim eksperimentima. Tu prvenstveno mislimo na izvođače sedmeraca koji se rotiraju u krug - Štrlek, Čupić, Horvat. Primjera radi; jučer je Horvat sredinom drugog poluvremena, bez da je odigrao sekundu prije toga, ušao s klupe kako bi izveo penal. Rame je zagrijavao na sedmercu, a na kraju je napucao Wyszomirskog i napumpao ga dodatnim samopouzdanjem. Zašto je Babić odabrao Horvata kad je Čupić prije toga, a i nakon Zlajinog promašaja bio siguran sa sedam metara.
Postoji još niz upitnika koji su se pojavili u Riju i koje Babić, ako će ostati izbornik, mora riješiti do SP-a u Francuskoj. Na ovom turniru pivoti su nam bili bez mirisa i boje. Tu je i slaba pucačka forma lijevih vanjskih. Obrana nam očito ovisi o tome na koju su nogu igrači ustali ujutro. Malo je blokerska pa pušta Bieleckog, Lijewskog ili Hansena da se iživljavaju, a malo je agresivna, čvrsta pa uspijemo sakriti Karabatića. Zatim obje varijante obrane (6-0 i 5-1) nisu usklađene s vratarima i to je nešto što je problem već godinama. Kad smo kod vratara, možemo li pronaći čvrstu, pravu "jedinicu"? A ne da ih Babić u 30 minuta tri puta rotira na golu. A tu je i pitanje svih pitanja; možemo li uopće igrati bez Duvnjaka? Čim je Dule uzeo pet minuta odmora, Poljska nas je pregazila.
Kako dalje?
Vremena je sve manje, jer Euro kojem smo domaćini kuca na vrata, a mi imamo tek skicu pobjedničke reprezentacije koja bi nam trebala donijeti prvo europsko zlato. Ne možemo reći da nemamo materijala, jer Hrvatska na raspolaganju ima vrhunske rukometaše. Stoga postavljamo pitanje; treba li nam čovjek koji drži ispovijed ili čovjek kojem je nakon utakmice potrebna ispovijed. Što je potrebno da se od ove generacije napravi pobjednički tim?
Ivano će odlučiti.