LIGA prvaka nastavlja šokirati, oduševljavati i rastuživati sve koji je prate. Tottenhamov senzacionalan preokret i pobjeda u Amsterdamu 3:2 nakon ukupnog zaostatka od tri gola možda su izbacili Ajax, koji je postao narodni prvak, ali je i njegov uspjeh svojevrsna pobjeda nogometa.
Rigidnost protiv fluidnosti
Sam start utakmice Ajaxu je bio uvelike olakšan De Ligtovim golom nakon kornera, koji je dodatno usmjerio vodu na njihov mlin u ovom dvomeču. Tottenham se branio u prilično rigidnih 4-2-3-1, pri čemu je prednji red relativno uspješno blokirao jednostavan pas na De Jonga kao primarnog razigravača, ali problem u takvom sustavu je bila rigidnost. Svaka Ajaxova rotacija donijela bi probleme i igrača viška u nekoj zoni, koji bi na barem nekoliko trenutaka ostao usamljen. Ajax je takvog čovjeka najčešće nalazio u Ziyechu, ali je setom loših odluka u završnici Marokanac imao i slabiji učinak nego što je mogao. Još jednom se pokazalo koliko je igrač poput Van de Beeka ključan za ovakvu koncepciju - njegova sposobnost da bez lopte otvara prostor suigračima i navlači obranu daleko od njih puno je izraženija od naročitog talenta, ali vjerojatno već dugo vremena nismo imali tipa koji je s 22 godine igrao ovako inteligentan nogomet.
Sličan problem Tottenham je imao u napadu. Son i Moura bi relativno brzo okupirali krilne pozicije i time onemogućili svojim bekovima da se pridodaju napadu, što je olakšalo Ajaxu da ofsajd zamkom uspješno brani zadnjih 30 metara ispred svoga gola. Osim toga, Nizozemci su visokim presingom jako skratili vrijeme na lopti svojem suparniku, što je posljedično dovelo i do prilično niskog utjecaja na igru od strane Eriksena. U nedostatku pravih playmakera, Tottenham nije mogao puno. Ajax je zabio i drugi gol, a sat je otkucavao. Nešto se moralo mijenjati.
Llorente kao ključan potez
Uvođenjem Llorentea umjesto Wanyame gosti su dobili dvije stvari. Prva je bila fizički moćan igrač koji se snagom mogao nositi s Ajaxovim stoperima u postavljenoj obrani i koji je mogao biti meta centaršuteva s poludistance. Primjerice, kaotična dezorganizacija Ajaxa kod posljednja dva gola barem je u nekoj mjeri posljedica toga što su se stoperi morali hrvati s visokim Španjolcem i nisu se na vrijeme uspjeli resetirati u obrambenu formaciju. Drugo, i vjerojatno ključno, povlačenjem je Eriksen konačno češće i lakše dolazio na loptu. Kad je u igru uključio svojeg najkreativnijeg igrača, Tottenham je mogao puno više stati sa svim linijama i zadržati pritisak na suparničkom kaznenom prostoru.
Golovi su zapravo u oba poluvremena više izolirani incidenti nego posljedica sustavnih rješenja i korištenja suparničke slabosti, ali Pochettino je povukao jedini logičan potez i danas je najsretniji trener na svijetu. Ispadanjem Ajaxa svijet je možda izgubio "narodnog prvaka", kako se u duhu romantičnijih vremena prozvalo Ajaxove mladiće, ali i Tottenhamov uspjeh je svojevrsna pobjeda nogometa. Možda ne tako atraktivna i ne tako intuitivno simpatična, ali i dalje velika pobjeda. I svojevrsni je oksimoron da je do nje stigao baš u sudačkoj nadoknadi i drugi dvoboj zaredom.
Kraljevi sudačke nadoknade
Tottenham nije doveo igrača u posljednja dva prijelazna roka. Tottenham je jedan od rijetkih klubova koji godinama razliku između ulaznih i izlaznih odšteta za igrača drži na nuli ili u pozitivi. Tottenham za relativno malo novca dovodi igrače. Ali ih dovodi pametno, ciljano i razvija ih u željenom smjeru. Na njihovom čelu stoji Argentinac koji točno zna što želi i kako to ostvariti. Tottenham, konačno, već godinama igra sjajan nogomet, ali je u blockbusteru u koji se današnji nogomet pretvorio gotovo pa nemoguće to kapitalizirati bez puno ozbiljnijih ulaganja i rastrošnosti.
Pobjeda Tottenhama nije tako dobar narativ kao što bi bio onaj da je pobijedio Ajax, ali prolaz Tottenhama pobjeda je vizije, strpljenja i pametne politike pri čemu je klub izgradio najbolji stadion na svijetu, a paralelno ostvario najbolje rezultate u svojoj modernoj povijesti. I pomalo je ironično da klub koji se godinama strpljivo gradi na svim razinama i koji do uspjeha dolazi bez prečaca u finale stigne na ovakav način. Najprije poništenim Aguerovim golom u sudačkoj nadoknadi četvrtfinala, a zatim Mourinim golom u gotovo identičnom trenutku u polufinalu.
Tako su kraljevi vizije, progresa i sistematike svoj najveći europski uspjeh u povijesti realizirali na krajnje nesustavan, šokantan i pomalo sretan način, golovima u toj čarobnoj fazi susreta u kojima ništa više osim instinkta ne postoji. Instinkta koji mijenja tijek nogometne povijesti, instinkta sposobnog da najveće snove razlomi u komadiće i da oživi najveće mrtvace. Kraljevi vizije postali su kraljevi sudačke nadoknade, tog djelića utakmice koji ne poznaje nikakvu viziju, prošlost ni budućnost. Nogomet jednostavno piše najbolje romane, i one vesele i one tužne, i one morbidne i one na sasvim drugom kraju spektra prihvatljivosti. Poraz Ajaxa boli vjerojatno mnogo neutralaca, ali mladi prinčevi svjetskog nogometa nemaju se čega sramiti. Nakon junačke bitke, pali su od kraljeva. Kraljeva sudačke nadoknade.