POBJEDOM nad Engleskom 2:1 Španjolska je četvrti put u svojoj povijesti osvojila Europsko prvenstvo. Time je preskočila Njemačku, koja je naslov osvajala tri puta, te sada stoji na vječnoj ljestvici sama kao najuspješnija nacija u povijesti ovog natjecanja.
Španjolci prije prvenstva nisu bili u najužem izboru favorita. Francuska, Engleska i Njemačka su prema kladionicama bili glavni favoriti, dok su Španjolci bili četvrti ili peti, ovisno o tome jesu li neki analitičari i kladionice gurali više njih ili Portugal.
Jedan od razloga zašto su ove tri reprezentacije bile veći favorit je bio izostanak povjerenja u Luisa de la Fuentea koji je generalnom puku bio poprilično nepoznat trener. Kombinacija njegovog renomea i činjenice da će okosnicu ekipe činiti jako mladi igrači postavljala je Španjolsku na poziciju izvan top tri reprezentacije, no na kraju joj je upravo to donijelo četvrti naslov europskog prvaka.
Put do seniorske klupe je bio dugotrajan, ali sustavan
De la Fuentea možemo najbolje opisati složenicom čovjek-proces. U svojoj trenerskoj karijeri vodio je gotovo pa isključivo mlade momčadi. Od 2001. do 2005. je bio trener juniora Seville, nakon toga je uz pauzu vodio rezervnu momčad Athletic Bilbaa, a 2013. je upao u sustav španjolskog saveza kada je preuzeo U-19 momčad.
Sa Španjolskom je 2015. osvojio Europsko U-19 prvenstvo, a još je tada Rodrija, koji je proglašen najboljim igračem ovogodišnjeg Eura, postavio kao glavnog igrača u veznoj liniji mlade reprezentacije.
Četiri godine kasnije je osvojio Europsko U-21 prvenstvo, a u toj su momčadi ključne uloge imali Fabian Ruiz, Dani Olmo i Mikel Oyarzabal. Dva najbolja igrača Španjolske na ovom turniru, Ruiz i Olmo, zabili su po gol u finalu protiv mlade reprezentacije Njemačke.
De la Fuente je vodio i olimpijsku reprezentaciju Španjolske s kojom je osvojio srebrnu medalju u ljeto 2021., a godinu i pol dana kasnije je preuzeo seniorsku ekipu. Savez je priznao da im on nije bio prvi izbor, a kada je u tek svojoj drugoj utakmici na klupi izgubio od Škotske, razmišljalo se i o otkazu jer je u očima mnogih u savezu ionako bio privremeno rješenje.
Savez se ipak nije odlučio na tako radikalan potez te mu je dopustio da vodi ekipu i u završnici Lige nacija. Nakon što je osvojio to natjecanje svladavši Hrvatsku u finalu boljim izvođenjem jedanaesteraca, uslijedio je niz sjajnih rezultata, a njegova filozofija je dobila jasne konture.
Odbacivanje starih vrijednosti
De la Fuente je kroz kvalifikacije za Euro te prijateljske utakmice pokazao kako ne želi robovati prijašnjim idealima reprezentacije koje je, primjerice, postavio Luis Enrique. Za razliku od perioda pod Enriqueom, Španjolska je u prosjeku zabijala više golova, kreirala puno više velikih prilika, imala više udaraca te više centaršuteva.
Kadrovske promjene i guranje mladih igrača s individualnim kvalitetama koje nisu postojale u Španjolskoj pred nekoliko godina su u potpunosti promijenili njihov stil igre. Tako smo kroz ovo prvenstvo gledali Nicu Williamsa i Laminea Yamala koji se pokazuju kao budući, a možda već i sadašnji, najjači par izolacijskih krila u Europi.
Gledali smo Fabiana Ruiza i Danija Olma koji su dobili slobodu visokog podizanja i pronalaženja centralnih prostora za udarac ili proigravanje. Gledali smo Alvara Moratu koji je radio pregršt prljavog posla kako bi razvukao zadnju liniju protivnika i kreirao prostor za dosad spomenute igrače.
Rodri je logično - kao najbolji igrač svijeta na svojoj poziciji - postavljen kao kičma momčadi, no u zadnjoj liniji su povučeni potezi koji nisu u potpunosti naišli na odobravanje javnosti. U ekipi se nisu našli Pedro Porro, Pau Torres, Eric Garcia ili mladi Pau Cubarsi. Primarni stoperski par su činili Robin Le Normand i Aymeric Laporte, dok su bekove igrali Dani Carvajal i Marc Cucurella.
Osporavani igrač je postao heroj
Činjenica da Španjolska igra visoko se činila kao kontraproduktivna s obzirom na izostanak brzine u zadnjoj liniji, no njihovi stoperi su odigrali toliko pozicijski inteligentno da se taj problem rijetko kad osjetio. Carvajal je svojim kretanjima čitav turnir otključavao Yamala da u napadu radi što hoće, ali od svih igrača u zadnjoj liniji posebne pohvale treba uputiti osporavanom Cucurelli.
Cucurella je u prosjeku svaku utakmicu održavao na razini od 90% uspješnih dodavanja, preko 60% osvojenih duela, igrajući pakleni presing po izgubljenoj lopti. Kada god bi protivnik Španjolske i osvojio loptu na desnoj strani terena, odnekud bi se pojavio Cucurella koji je već napadao tog igrača i vrlo često vraćao loptu Španjolskoj u posjed.
Samo jednom je ustvari njegov izlet naprijed bio promašen, i to u finalu, što je omogućilo i gol Engleske, no u konačnici je ipak ispravio grešku te je nagrađen asistencijom za posljednji gol turnira koji će Španjolskoj donijeti naslov. Gurnuti njega u prvu momčad ispred Grimalda, koji je sezonu završio s 10 golova i 13 asistencija, nekima je bilo iznenađujuće, no u konačnici je ispalo savršeno.
Vjera u domaći proizvod
Pored svih taktičkih finesa, izuzetno bitan faktor u ovoj Španjolskoj je i osjećaj kolektiva koji ne ovisi primarno o igračima Barcelone i Real Madrida. S nikad manje igrača iz ta dva kluba Španjolska je odigrala vrhunski turnir te se malo kojem igraču iz ove momčadi prije prvenstva mogao prišiti epitet superzvijezde.
Uostalom, ta vjera De la Fuentea u sporedne igrače vidjela se u finalu kada je umjesto Morate ušao Oyarzabal. Nekome bi bilo prirodno da umjesto Morate uđe Joselu, koji je ove sezone zabio više golova i koji je srušio Bayern u polufinalu Lige prvaka, no ne i izborniku Španjolske. On se okrenuo igraču kojeg zna iz mladih selekcija vjerujući da može biti čovjek odluke te je njegova vjera nagrađena.
Sama činjenica da se u momčadi Španjolske nalazi čak sedam Baska je također dokaz koliko se De la Fuente odmaknuo i od nekih bivših političkih uvjerenja unutar španjolskog saveza, koliko cijeni njihove akademije te koliko je uvjeren u to da okosnica reprezentacije mora biti građena na kulturi igre koja se razvija od najmlađe dobi.
Lopta je bila poštena, prvenstvo je osvojila najbolja ekipa
U konačnici, jako ćemo teško pronaći nekog prvaka koji je više zaslužio naslov negoli je to ova Španjolska. Niti u jednoj utakmici nisu otišli na penale, a od sedam pobjeda, njih šest su upisali unutar regularnog vremena.
Ždrijeb ih je stavio u najtežu skupinu sa šestim i devetim favoritom natjecanja, a putem su još morali izbaciti nezgodnu Gruziju te top tri favorita - Njemačku, Francusku i Englesku. Pri tome su u tih sedam utakmica zabili 15 golova, što je ofenzivno najbolji učinak neke ekipe u povijesti natjecanja.
Bili su u vodećoj poziciji 55% vremena kroz sve utakmice, dok su, primjerice, finalisti Englezi vodili tek u 18% vremena svih njihovih utakmica. Jasan je to pokazatelj da je, kakav god da je bio ovaj Euro, uvjerljivo najbolja ekipa turnira u konačnici i postala prvakom kojeg ćemo zauvijek pamtiti kao možda i najzasluženijeg.