HRVATSKA nogometna reprezentacija osvojila je ACUD kup. Nakon remija protiv Tunisa i prolaska na penale u polufinalu, u finalu je pobijedila Egipat 4:2. Strijelci u pobjedi bili su Nikola Vlašić, Bruno Petković, Andrej Kramarić i Lovro Majer, a Luka Modrić proglašen je najboljim igračem susreta.
To je bio i pretposljednji pripremni ciklus uoči Europskog prvenstva, koje će se u lipnju i srpnju igrati u Njemačkoj, a na kojem je Hrvatska u skupini sa Španjolskom, Italijom i Albanijom. Početkom lipnja momčad Zlatka Dalića odradit će dvije zadnje probe uoči turnira protiv Makedonije i Portugala. Jedino pitanje koje se postavlja nakon ove reprezentativne stanke je jesmo li išta naučili iz nje, a odgovor je prilično jasan.
U ovoj reprezentativnoj stanci nismo naučili gotovo ništa
S obzirom na to da se polufinale igralo u drugoj brzini, finale je jedina utakmica koja nam je u teoriji mogla nešto reći o ovoj momčadi. No uzorak od jedne utakmice nikad nije sretno rješenje za izvlačenje zaključaka.
Posebno se to odnosi na situaciju u kojoj je na terenu postava koja će teško ikad više zaigrati zajedno, kada je veći dio reprezentacije pauzu shvatio kao odmor od ključnih utakmica u klubu i kada utakmica nema skoro nikakav rezultatski pritisak.
Turnir u Egiptu nije ni bio nogometno natjecanje, nego veliki i pomalo pompozni teambuilding koji je, barem se tako čini iz ove perspektive, u potpunosti uspio. Scene u kojima igrači požuruju dodjelu medalja oslikale su narav turnira. Odgovore na ključna pitanja Hrvatska nije našla jer ih nije ni tražila, ali si je još jednom potvrdila kvalitetu koja Daliću može biti veliki adut.
Sjajan nastup rubnih prvotimaca i igrača iz drugog plana
To se prije svega odnosi na tezu da Hrvatska, suprotno uvriježenom mišljenju, ima vrhunsku širinu na većini pozicija u ekipi. Već smo znali da Josip Stanišić na desnom beku ili Martin Erlić na stoperu mogu zamijeniti prvotimce a da se to osjetnije ne odrazi na momčad, ali u Egiptu su još neki igrači pokazali koliko mogu biti vrijedni.
U pogledu Europskog prvenstva, postojećih problema s ozljedama i onih koje će se eventualno tek dogoditi, to saznanje je jako ohrabrujuće. Nakon duge i teške sezone Hrvatska neće imati potrebu raubati istih 12 ili 13 igrača u svakoj utakmici i prilici jer u kadru ima puno profila igrača koji mogu odraditi sjajnu rolu.
Kralj skandala i zaboravljeni golman
Dominik Livaković godinama je jedna od ključnih karika reprezentacije, ali Hrvatska u jednom kratkom razdoblju nije imala jasnu zamjenu za njega niti je javnost ikome od drugih opcija previše vjerovala.
Ivo Grbić otišao je u Atletico, gdje je dobio vrhunsko iskustvo, ali je izgubio praktički ikakvu minutažu, Nediljko Labrović i Dominik Kotarski su se nedavno pojavili, Lovre Kalinić imao je problema u Hajduku pa se ozlijedio, a Ivica Ivušić pao je u treći plan odlaskom u ciparsku ligu.
S pravom su se pojavila pitanja o tome koliko je takva liga podražajna u smislu napretka ili barem zadržavanja koraka za ostatkom ekipe koja igra u najboljim ligama svijeta, ali tri obranjena penala i clean sheet u 45 polufinalnih minuta najveći su ulov u ovakvoj situaciji.
Marin Pongračić ove je sezone imao sjajnih dionica u Lecceu, a u jednom trenutku bio je među bolje ocijenjenim stoperima lige. Protiv Egipta je par puta izvrsno iznio loptu, a u situaciji u kojoj ostatak stoperske linije nije u najboljoj klupskoj formi ili igra na drugim pozicijama u klubu, sjajno je da se pojavila "nova" opcija i konkurencija.
Majer najviše profitirao, Vlašić zabio gol koji mu je trebao
Jedan od najvećih problema reprezentacije je lijevo krilo, na kojem je u kratkom razdoblju ostala i bez Ivana Perišića i bez Mislava Oršića. Pitanje je kada će se i kakvi vratiti i novo rješenje se mora naći.
Dalić je zagrabio u HNL kasicu prasicu i izvukao Marka Pjacu, koji s Rijekom juri prema naslovu prvaka. Jedan od najvećih tragičara hrvatskog nogometa, kojeg su samo ozljede spriječile da ostvari veliku inozemnu karijeru, djelovao je kao jedna od najboljih starih verzija sebe.
Vlašić je u zadnjih par godina jedan od najkritiziranijih reprezentativaca. Činjenica je da već dugo ne igra za Hrvatsku na razini na kojoj može igrati i vjerojatno ne postoji čovjek kojem je više trebao gol, i to onakav. Možda mu on bude simbolična slamka spasa u reprezentaciji.
Konačno, Lovro Majer je bio jedan od najboljih igrača finala. Sjajan u prekidima, konstantno je hranio prednju loptu linijama i pokazao što može napraviti kao spojka između krila i vezne linije. Od svih spomenutih igrača, u Egiptu je imao najbolju kampanju za ulazak u prvu momčad.
Što nas još čeka do turnira?
Do početka Europskog prvenstva ostalo je manje od tri mjeseca. To je relativno puno vremena za pomak u zdravstvenoj situaciji i formi igrača pa će to biti prioritet za Dalića i njegov stožer u narednom razdoblju.
Reprezentacija je na većini pozicija definirana, sve je jasnije kakve zamjene ima i koliko one mogu pružiti, ali ima i jedan potencijalno veliki problem, a to je igra u napadu. Daleko najveći dio problema otpada na ozljedu Perišića, koji je već godinama motor u završnici i ofenzivno najmoćniji hrvatski igrač.
Bez njega, ili s njim u upitnoj formi, Dalić treba pronaći rješenje. U tu računicu mora se ukalkulirati i specifičan tip igrača kakvi su Kramarić, Petković ili Budimir, kao i to da Hrvatska već dugo traži stalno rješenje na desnom krilu. Turnir u Egiptu nije dao odgovore, ali je ponudio nekoliko rješenja.