"MOJA želja u novoj godini jest da u Rusiji prođemo skupinu. Neće biti smak svijeta ako ne uspijemo, iako znam što me u tom slučaju čeka. Omalovažavanje, podcjenjivanje, nacionalna tragedija. Spreman sam na sve. Od navijača bih htio da budu uz nas."
Točno prije godinu dana, ovako mi je Zlatko Dalić odgovorio na pitanje što priželjkuje u 2018. Iza njega su bili najintenzivniji dani u karijeri, nazvao ga je Robert Markulin, jedan od ključnih operativaca Saveza, i pitao hoće li biti izbornik Hrvatske. Dalić je bio u japankama u Al Ainu, a malo tko u Hrvatskoj je znao što uopće tamo radi. Sjećam se kako su njemu bliski suradnici i ljudi kojima je drag novinarima slali poruke i zapitkivali može li trener koji je ušao u finale Azijske lige prvaka dobiti šansu da se predstavi našoj publici. Mlađim generacijama njegovo ime bilo je strano.
U isto vrijeme u Hrvatskoj je stranac bila njena reprezentacija. Kod kuće nije smjela igrati skoro dvije godine.
Najjača generacija hrvatskog nogometa bila je bez igre, izbornika i bodova koji su bili potrebni za plasman na Svjetsko prvenstvo. Dalić je došao kao ničiji čovjek, ili da budemo precizni, kao izbornik koji nije iz kvote Zdravka Mamića. To znam jer ih obojicu dobro i dugo poznajem. Nakon što je otišao iz HNL-a, Dalića smo najčešće susretali na gostovanjima reprezentacije. Ne u loži, već na ulicama i tribinama. Mislim da nema važne utakmice Hrvatske koju je propustio.
"Nisam imao i nemam kontakt s Mamićem, moji šefovi su Davor Šuker i Damir Vrbanović, to je hijerarhija koju poštujem. Zadovoljan sam i imam sve što mi treba. Do toga sam došao polako i strpljivo. Od prvog dana karijere sam imao cilj. Hajde da prvo budem trener pa da nešto napravim, da nakon Rijeke odem u inozemstvo pa da napredujem iz manjeg u veći klub... Moja karijera možda je primjer kako karijera treba izgledati. Da bih došao do izborničkog statusa, trebalo mi je 12 godina teškog rada. Nisam do hrvatske reprezentacije došao nakon godinu dana ili nekoliko službenih utakmica. Mogu sutra raditi u Barceloni, ali za mene je hrvatska reprezentacija broj jedan. Slušanje himne je neprocjenjivo i ni s čim se ne može usporediti."
Kada je prvi put stao pred kamere u ulozi izbornika, Hrvatska je putovala za Kijev, gdje je pred 70 tisuća gledatelja morala izboriti play off za SP. Dalić je bio potpuno spreman jer se za tu ulogu pripremao zadnjih deset godina.
"Imao sam viziju kako Hrvatska treba igrati, ali i danas tvrdim da je moj govor pred vama, novinarima i igračima na aerodromu prije leta za Kijev, bio ključan. Da sam tada nastupio suzdržano, da nisam uvjeravao sve vas i moje igrače u pobjedu, pitanje je što bi se dogodilo. Rekao sam da se ne bojim, pokazao sam autoritet. Tako je nastao val pozitive. Svi su se pitali kako je to moguće, što se dogodilo u dva dana. Ma nije to nikakva magija, to je zasluga igrača koji su osjetili da je Ukrajina posljednji vlak. S moje su strane dobili podršku i inicijativu. Mogu učiniti bilo što, ali ako ekipa nije kvalitetna, onda ne mogu ništa. Onda sam nula. Dakle, zasluge pripadaju igračima. I ovim putem želim se nakloniti tim dečkima", govori Dalić koji danas stoji ispred nas kao svjetski doprvak, najbolji trener Europe i drugi trener svijeta.
A htjeli ste samo proći skupinu i vratiti navijače reprezentaciji. Danas smo vas došli pitati isto pitanje, što želite u idućoj godini?
"Da, danas nevjerojatno zvuči ono što smo pričali prije godinu dana. Znate, to je tada bila naša realnost. Bili smo 18. reprezentacija svijeta, a htjeli smo biti svjetski prvaci. Danas je iza nas najbolja godina u povijesti hrvatskog sporta. Bit će je teško ponoviti, ali moramo napraviti sve da uspijemo. Imamo ambicije, sinergiju stožera, igrača i navijača. Osnovni cilj je plasman na Euro. Kraj ove godine je opet bio stresan, koštao nas je poraza 6:0 od Španjolske u Ligi nacija, prerano je došla ta utakmica, ali kasnije smo pokazali da nemamo razloga za strah."
No sada vas čeka drugačiji posao, hoćete li slagati momčad iz temelja ili postupno pomlađivati? Gdje vidite najveći problem?
"Imamo jaku momčad koju moramo osvježiti mladim igračima. Starijima donekle i možemo progledati kroz prste, ali neki mlađi igrači nisu standardni i to je problem. Nadam se da će se do ožujka i početka kvalifikacija to promijeniti. Čeka me veliki izazov, favoriti smo skupine, ali moramo biti oprezni i ozbiljno shvatiti protivnike. Nemamo pravo na pogrešku od ožujka do studenog. Mi smo favoriti, doprvaci svijeta, i to moramo opravdati. Ljeto iza nas je bilo divno, ali idemo dalje."
Željeli ste da neke stvari ostanu zapisane u knjizi koju ovih dana promovirate. Koji je za vas bio najstresniji trenutak u Rusiji?
"Nisam govornik ni pisac, bavim se nogometom, ali želio sam da neke stvari ostanu vječno zapisane jer mi u Hrvatskoj često neke stvari lako zaboravimo. Bilo je puno teških trenutaka, ali utakmica s Danskom je bila najteža. Kada smo to preživjeli... Iako, pola godine nakon ždrijeba, moj fokus je bio samo na Nigeriji, ta utakmica je bila biti ili ne biti. Argentina je bila okidač, onda je sve krenulo, a znamo kako je završilo. Neopisivo. Puno puta sam već rekao da je važnije od srebra zajedništvo koje smo proizveli. Ponos, emocije, sreća, spontanost kakva se teško može ponoviti. Naša djeca ranije su nosila dresove Barcelone i Reala, danas cijeli svijet nosi dresove Hrvatske. Ima nas malo, a činimo čuda u svijetu. Vaterpolo, jedrenje, atletika, rukomet i ostali sportovi donijeli su nam puno veselja. Hrvatska uvijek mora biti vesela i raditi zajedno, imamo sjajne i talentirane ljude."
Pričali ste mi davnih dana da vas zbog Luke Modrića ljudi ljube gdje god se pojavite u svijetu. Kakva je danas situacija?
"Ne znam što bih vam rekao. Kada pogledam što je sve prošao u životu i kako mu se sve vratilo kroz rad, mogu biti samo ponosan. Tri puta je bio prvak Europe, ali uspjeh s reprezentacijom i Zlatna lopta su vrh njegove karijere. No njegova najveća kvaliteta je njegov karakter, on je predivan čovjek, prizemna i normalna osoba koju slava nije nimalo promijenila. Događale su mu se ružne stvari, ali ostao je na zemlji. Vjerovao je da će biti najbolji na svijetu."
Primate li i dalje ponude za odlazak iz Hrvatske?
"Ponuda ima, to je i logično za drugog trenera svijeta. Ali moj osjećaj je drugačiji, sedam godina nisam imao ljeta, Božića, prijatelja, mora. Ne trčim za novcem, dosta mi je. Ostajem ovdje i ponosan sam. Ovo je najsretniji posao koji mogu raditi i dok je tako, želim biti kući, raditi na zajedništvu i baviti se nogometom. Ako se to promijeni, otići ću."
Danas boravite u Splitu, kada će reprezentacija doći na Poljud?
"Ne vidim prepreke za to. Bio bih presretan da vratimo reprezentaciju na Poljud. Narod iz Dubrovnika, Solina, Omiša, Primoštena i cijele Dalmacije želi gledati Hrvatsku u Splitu. Hrvatska želi igrati u Splitu. I ja uvijek rado dolazim u Split, ovdje se osjećam sjajno, hajdukovac sam i to ne krijem."
Jeste li za izgradnju nacionalnog stadiona?
"Mislim da je greška pričati o nacionalnom stadionu. Nama treba hrvatski stadion, u Splitu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu. Svaki hrvatski stadion je nacionalni stadion. Mi smo hrvatska reprezentacija, a ne reprezentacija jednog grada. To zaslužuju svi Hrvati u Hrvatskoj. Istina je da moramo više ulagati u sport jer sport promiče Hrvatsku u svijetu. Svi znaju za Hrvatsku zbog njenih sportaša. Treba uložiti sredstva, ali i motiv da to iskoristimo."
>>> Pogledajte izjave Zlatka Dalića nakon dolaska u Split