KADA je krajem siječnja preuzeo klupu Cibone, Gašper Okorn za većinu je bio anonimni Slovenac, doveden "na žeton" do kraja sezone dok se ne pronađe bolje rješenje. No u nešto više od tri mjeseca Cibona je s njim s četvrtog mjesta u domaćem prvenstvu izbila na prvo, osvojila Kup Krešimira Ćosića i bez drame izbjegla borbu za ostanak u ABA ligi.
Ovaj 49-godišnjak iz Medvoda pokraj Ljubljane nikad nije vodio klub Cibonina renomea, ali u dva je navrata bio trener Olimpije, radio je u Latviji, Poljskoj, Kuvajtu i Mađarskoj, a kao mladi stručnjak proveo je sezonu u Lietuvos Rytasu, gdje je bio pomoćnik bivšem hrvatskom izborniku Nevenu Spahiji.
U Cibonu je stigao iz mađarskog Falco Szombathelyja, gdje je tri godine bio trener, a ove sezone sportski direktor. U zagrebački je klub stigao nakon niza od sedam poraza i odmah ostvario 12 pobjeda zaredom u svim natjecanjima. U travnju je njegova mlada momčad, u kojoj je samo jedan igrač stariji od 25 godina, triput zaredom preokrenula 20-ak razlike.
Na intervjuu za Index nosio je majicu NBA momčadi Minnesota Timberwolvesa. "Donio nam ih je neki agent. I to su vukovi, pa ajde", nasmijao se slovenski stručnjak, koji je svojom energičnošću "kupio" mlade Cibonine igrače, a rezultati se dobro vide.
Govorio je o svojem ranom prekidu igračke karijere, o sličnostima problema hrvatske i slovenske košarke, o nepoštenosti ABA lige, o Ciboninim draguljima koje se oprezno smatra budućim nositeljima reprezentacije, o avanturi u Kuvajtu, o Luki Dončiću te ispričao brojne anegdote iz sadržajne godine sa Spahijom.
Zašto ste se, prije dolaska u Cibonu, u Falcu prebacili iz uloge trenera u sportskog direktora?
Bio sam trener prve tri godine, onda je došlo do nekih situacija u osobnom životu, bili smo smješteni u Beču, gdje je supruga imala posao, a Szombathely mu je jako blizu. Preko noći je došla odluka da se žena vraća na posao u Sloveniju, prvi put su mi djeca išla u školu u Sloveniji, trebalo se useljavati u stari stan...
Nisam htio ostati kao trener u Falcu jer nisam više mogao biti 100 posto tamo, da ne mogu ženu ostaviti da sama o svemu brine. Onda su oni došli na ideju da ostanem i da pomognem u slaganju ekipe i tranziciji pomoćnog trenera u glavnog. Bilo je to dobro, novo iskustvo, jako sam bio zadovoljan.
Kako je došlo do suradnje s Cibonom?
Kad sam vidio da su se osobne stvari dobro smjestile u Ljubljani, nakon 2-3 mjeseca opet sam se vidio na klupi, ali nisam želio u Mađarsku kod rivala. Dao sam nekim agentima signal da bih sredio raskid ugovora ako dođe zanimljiva ponuda. Tada se pojavila Cibona i ja sam to prihvatio. Puno je bilo priča o tome zašto prihvaćam ugovor samo do kraja sezone, ali meni to nije problem jer moraš nešto pokazati prije nego što pričaš dalje. Meni je bio velik izazov biti trener takvog kluba.
Zašto ste prihvatili ugovor samo do kraja sezone?
Svi mi gledamo i na sebe. I ja tu nešto dobivam kao trener Cibone, makar na pola godine. Ono što osvojim, ostaje u biografiji i otvara druga vrata. To je za mene win-win situacija. Razumijem da ljudi koji su me doveli nisu htjeli vezati se na dulje vrijeme. Jesu li imali drugo ime ili ga još imaju, ne bavim se time. Moj posao je završiti sezonu na najbolji mogući način pa ćemo sjesti i vidjeti.
Jeste li stekli dojam da bi vas klub želio i dulje zadržati?
Klub me jako dobro primio, u dobrom smo odnosu i mislim da su, kao i ja, zadovoljni onim što smo dosad napravili, ali ima još mjesec dana do kraja sezone. Ja sam uvijek otvoren za razgovor i ako je to neka opcija, s moje strane naravno da postoji interes.
Došli ste nakon niza od sedam poraza pa na startu nanizali 12 pobjeda. Kako?
Imali smo 12 pobjeda zaredom i jako dobar skor u prva tri mjeseca. Šok-terapija često daje rezultat u kratkom periodu, ali ne možeš živjeti samo od toga. Treba reći da sam došao u sređenu situaciju na terenu, s postavljenim napadačkim principima, razgrađenim nekim stvarima pa nisam morao počinjati od nule. Samo sam po brzom skenu promijenio neke role igračima, razgovarao s njima što se očekuje, polako smo neke stvari dodali, neke ispustili.
Nisam ja neki čarobnjak. Ekipa je prihvatila to što radimo, ušli smo u dobru seriju. Od početka sam govorio da je Cibona još živa iako su je već svi otpisali. A mi smo osvojili Kup i u ABA ligi pokazali jako dobru košarku, dok u prvenstvu držimo sve u svojim rukama. Trener je važan, ali igrači su sve to prihvatili, naporno rade i bez njih to ne ide.
Roko Prkačin kaže da se svlačionica odlično slaže s trenerom. Što kaže trener?
Imam dobar odnos s igračima. Danas je važno samo ono što si naučio i autoritet se stvara samo znanjem. Ne možeš ih varati. Ja sam temperamentan i puno je na komunikaciji. Postoji granica, kad se radi, radi se. I ja sam prvi put u situaciji da je ekipa tako mlada, osim Novačića nitko nema više od 25 godina.
To ima puno pluseva, ali i minusa. Brzo se regeneriraju, mogu raditi, ali s druge strane jako smo neiskusni i zbog toga puno puta platimo. Nije lagano kad utakmicu počinješ s Gnjidićem, Prkačinom i Brankovićem koji su donedavno bili juniori.
Puno je tu talenata, ekipa je za ovo vrijeme selekcionirana jako dobro. Ja tvrdim da je tu barem osam igrača 'zdravog jedra', kako ja to zovem, i ako bi se ta baza mogla nadograditi s dva iskusnija igrača, to bi bila dobra Cibona.
Mogu li oni biti nositelji, da ne kažemo spasitelji hrvatske košarke u budućnosti? Je li to prevelik pritisak?
Jasno je da je to jak pritisak na takve igrače, nije ga lako izdržati. Mi im dajemo u Ciboni podršku da budu lideri, ali to ne ide preko noći. Zaista su jako mladi, jesu jako talentirani, ali tek su na pola puta. Gnjidić jako oscilira, jako je talentiran, nevjerojatno je kako kuži košarku, ali morat će sam prelomiti u nekom trenutku. Ima sve predispozicije, veliku šansu i svi stojimo iza njega.
Ali to je teško izdržati. Gnjidić mora napraviti klik da sve to digne na razinu koju smo vidjeli na momente, vidjeli smo ga kad odluči igrati, pa nekog drugog Gnjidića. Mora doći u konstantu, bori se sam sa sobom. Ima moje puno povjerenje, super je dečko, kuži košarku, ima jako visoki košarkaški IQ kakav dugo nisam vidio.
Foto: Roko Prkačin (s loptom) i Lovro Gnjidić (lijevo) (Igor Soban/PIXSELL)
Prkačin je imao tu ozljedu i kad se kao tako mlad igrač vratio nakon tri mjeseca, trebalo ga je odmah ubaciti i naravno da to nije odmah izgledalo kao prije, kako su ljudi mislili da mora igrati. On se digao u zadnje vrijeme, ali izgubio je dobar dio sezone pa su tu priče o draftu, to ti mora ući u glavu. Znam da Hrvatska puno očekuje od njega, ali treba polako.
Puno je igrača u europskoj košarci trebalo dugo da dođu na razinu, a puno ih se i izgubilo. Jesu talentirani, ali na njima je, ne samo da rade nego i da to izdrže. Ne ide to preko noći, nije lagano razvijati 3-4 igrača u istom timu, sigurno bi izgledali još bolje da su okruženi iskusnim igračima.
Odlaze li igrači premladi?
Ludost je što se događa u modernoj košarci, sve ide prebrzo, igrači odlaze prije nego što su napravili potrebne korake i često propadaju, ne samo u Americi nego i u Europi. Nije svatko Luka Dončić, to je druga kategorija, svi drugi moraju ići korak po korak. Ja sto posto mislim da bi i Prkačin i Gnjidić morali ostati u Ciboni barem još jednu godinu.
Hrvatska i Slovenija imaju isti problem u FIBA-inim kvalifikacijama, pate zbog velike razlike između najboljih i dostupnih igrača. Kako to komentirate?
Fajt FIBA-e i Eurolige ubija košarku posljednjih 20 godina, a mi smo najniže u cijeloj priči. Kakve su to kvalifikacije u kojima ekipe igraju s B ili C momčadima. Nisu to samo Slovenija i Hrvatska, i drugi pate, ali to je kaos na koji ne želim gubiti riječi, to je sve otišlo kvragu. No Slovenija i Hrvatska imaju i drugi problem, što nemaju lige u kojima se mogu razvijati igrači.
Oni koji mogu biti dobri klupski igrači i koji bi podigli kvalitetu lige odlaze u neke nekošarkaške zemlje za 2-3 puta više novca. Treba odlučiti ima li potencijala za normalnu ligu s 8-10 timova koji to mogu ispratiti, da igrači znaju da mogu živjeti od košarke. Sve je to jako skrenulo s puta zadnjih 15 godina.
Kako se u takav način razmišljanja uklapa ABA liga? Je li potrebna ili ne?
Ideja ABA lige nije loša, ali ima isti problem kao FIBA i Euroliga. Dok ABA ne sjedne sa savezima i točno odredi koliko klubova iz koje zemlje igra i po kakvim pravilima... U Sloveniji i Hrvatskoj igraju se i domaća prvenstva pa nismo svi na istome.
Cibona, recimo, često od petka do nedjelje odigra dvije utakmice, a ponekad i tri u tjednu. A od trenera se traži da dobiva utakmice, razvija igrače, trenira s njima, umjesto da pravim analize, pokažem gdje griješimo pa to ispravimo na terenu, pa bi igrači bili bolji i mogli bismo se pripremati za svakog protivnika. Ja za sve to imam jedan dan i moram birati što je manje zlo ispustiti.
ABA liga nije fer, jednaka za sve. Kako je fer za nas koji smo odigrali 60 utakmica, a Borac, FMP, Igokea su odigrali po 26 utakmica? A ja sam u tri mjeseca odigrao 28. Igokea se tjedan dana sprema za Cibonu, a ja za nju imam jedan dan. Ne vidim balans između istoka i zapada.
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Imamo tri hrvatska kluba i vidimo gdje su na tablici. Nije to samo zbog toga što su financijski slabiji, nego jer su nam uvjeti lošiji i moramo igrati svaki drugi dan. Uvjeren sam da bi Cibona imala 3-4 pobjede više da se može normalno pripremati. Nema balansa ni u broju klubova, sad su samo četiri sa zapada, a osam s istoka, to nikad nije bilo tako.
Nadalje, Hrvatska i Slovenija su članice Europske unije, a prema njenim zakonima igrače se ne plaća netto nego brutto, za razliku od istoka. Igrač koji nekog košta 5000 mene košta 8000. Pa pravilu o strancima, u Sloveniji mogu igrati četiri stranca, u Hrvatskoj samo dva, a Zvezda, Partizan i ostali igraju s pet i više stranaca. Sve to utječe.
Nedavno je Cibona u tri utakmice zaredom preokrenula 20-ak razlike. Kako to objašnjavate?
Teško je objasniti. Nakon prvog preokreta sam rekao da se to može dogoditi jedanput u sezoni. Onda se dogodilo drugi i treći put. Puno smo analizirali, pričali o tome. Mislim da su igrači već bili totalno zasićeni ritma utakmica jedne za drugom i uopće nisu reagirali na to.
Ali mi smo u sve tri utakmice pokazali da imamo neki karakter, kad smo se prvi put u svlačionici svađali, pa drugi put molili jedni druge da se ne sramotimo, pa se opet svađali, ali svaki put smo se u drugom poluvremenu probudili, i fizički i psihički. Ali ne bih volio da se to ponavlja jer smo u sve tri utakmice u prvom poluvremenu izgledali baš jako loše.
Zasad ste sve rezultatske ciljeve ispunili ili premašili, što slijedi u doigravanju domaće lige?
Kad sam došao, bili smo četvrti na tablici i već imali pet poraza, tri više od Splita i Zadra, a dva od Cedevite. Rekao sam da nemamo više pravo na kiks i cijelo vrijeme smo potencirali taj pritisak jer sam želio da ga igrači istrpe. I nismo kiksali pa smo uhvatili priključak.
U Ligi za prvaka smo dobili sve osim ove katastrofe u Zadru. U tri mjeseca smo poništili zaostatak i sad imamo sve u svojim rukama. Ali svi smo tu tako jako blizu da je teško išta prognozirati, bit će jako neizvjesno.
Rano ste prekinuli igračku karijeru pa postali sudac. Kako ste se prebacili u trenere?
Ja sam sudio, 1995. sam išao u vojsku i kada sam se vratio, prišao mi je trener Medvoda, malog kluba iz mog mjesta u kojem sam igrao, i rekao mi da im treba trener za klince i pitao da im pomognem. Na prvom treningu sam se zaljubio u to, povuklo me, počelo zanimati i uskoro sam htio u seniorsku košarku i otišao u Škofju Loku, pa u Olimpiju... Nisam ja bio neki igrač, više sam volio košarku nego sam ju dobro igrao. Odradio sam sve juniorske selekcije, ali seniorska košarka je druga razina i vidio sam da neće biti ništa od toga.
Kako je došlo do suradnje s Nevenom Spahijom u Lietuvos Rytasu?
Bio sam pomoćnik kad su promijenili trenera i Spahija me odlučio zadržati. Odlično smo surađivali, ta godina u Lietuvos Rytasu mi je bila jedna od najzanimljivijih i jako mi je drago da sam mogao raditi sa Spajketom. Ja sam došao dva mjeseca prije, Tomo Mahorič me zvao iz Olimpije za asistenta, ali dobio je otkaz nakon dva mjeseca, prije početka sezone.
To je bio divlji zapad, taj šef Jonas Vainauskas bio je pravi revolveraš i maknuo ga je nakon sezone u kojoj je osvojio ULEB kup. Spajke se raspitao, mislim da je zvao Marina Baždarića, koji je tada bio igrač u Olimpiji, i jako smo dobro surađivali, tražio je informacije o meni i ostavio me.
Što ste naučili od njega?
Bio sam iz Olimpijine škole u kojoj je najvažnije da se samo radi, a od Spahije sam dobio drugu dimenziju da moraš biti i menadžer, da nije sve teren, nego je puno izvan njega i da je važno dobro komunicirati. Prvo mi nije bilo jasno o čemu govori, ali kad sam vidio kako to majstorski radi, shvatio sam koliko je to važno, imati kontrolu i izvan terena.
Anegdote...
Vozili smo se autobusom i Spajke je pitao Vainauskas je li vidio kakav komforan autobus ima Tau Ceramica i objašnjavao mu da i mi moramo imati takav. On mu je rekao da će kupiti autobus ako pobijedi Žalgiris u finalu kupa i osvoji Baltičku ligu. I čovjek je zaista nakon svega naručio autobus za 150.000 eura.
Jedanput je došao na trening i potjerao Freda Housea, koji je bio jedan od najboljih igrača, urlao na njega da ga ni sutra ne želi vidjeti, svi su bili u šoku. I na sljedećoj utakmici House zabije 35 poena. Bio je lud, a Spahija se samo smijao i mislio si: 'Samo ti budi ljut'. Čovjek ima instinkt za te stvari. To je bila jedna lekcija o tome da nije sve samo teren.
Foto: Neven Spahija (Profimedia)
Kad sam vodio Olimpiju, a on Maccabi, bio je štrajk na aerodromu u Izraelu pa smo morali prespavati u Beču u nekom studentskom domu, bez prtljage, stigli smo u Tel Aviv tri sata prije utakmice i direktno išli na utakmicu. Rekao sam mu da nas takve baš ne nagazi.
A oni nas vode 30 razlike, pa kad smo tri minute prije kraja spustili na 20, vratio je prvu petorku u igru. Poslije je samo slegnuo ramenima i rekao mi "biznis je biznis", smijao se i odveo me na večeru. Ostali smo do danas u dobrom kontaktu.
Kako ste završili u Kuvajtu?
To je bila samo avantura. Kad sam vidio financijske uvjete, rekao sam da idem, da ću izdržati tu godinu pa što bude, to u Europi nitko ne može platiti. Ali, pošteno, kad sam to vidio, nakon dva mjeseca morao sam se vratiti. Osim toga, žena je bila drugi put trudna, kći je bila jako mala. To je neki drugi svijet, druga košarka. Sve OK, ali nije sve u novcu. Bilo je to zanimljivo iskustvo, kako se tamo radi.
Je li mađarska košarka prestigla hrvatsku?
Da ti je netko rekao prije 15-16 godina da će igrači ići u Mađarsku ili Češku... Ali sada su ponude iz prva četiri kluba tih zemalja odlične i financijski i košarkaški. Financijski su sigurno puno jače od najbolje četiri hrvatske ekipe. Poljska i belgijska liga su vrlo jake, to su lige koje su nas prešišale i financijski i organizacijski sa svih strana.
Dvorane su pune, medijski je pokriveno, igraju solidni stranci i sve se to isplati. Ima tamo hrvatskih igrača koji bi sigurno imali mjesta u najboljim hrvatskim klubovima, Badžim, Čakarun, Barać... Debrecen je vodio bivši trener Panathinaikosa. Ne možeš se više sprdati s tim ligama.
Dražen Petrović je govorio da je uspjeh 10% talent, a 90% rad. Kako je kod Luke Dončića?
Dražen se rodi u Hrvatskoj jednom u sto godina, tako i Dončić u Sloveniji. Nema smisla išta komentirati, vidi se da se on igra košarke. Dražen je sigurno bio veći radnik, ali danas je drukčije, sve se prati na društvenim medijima pa se može pričati da nije radnik, nego samo talent.
Foto: Luka Dončić (Profimedia)
Ali da nije radnik, nikad ne bi došao do ove razine. Istina je negdje na pola. Može igrati od jedan do četiri, ima ball handling, šut, ima igru leđima, asistenciju, ne možeš mu naći slabu stranu. Može sve, to mi je najzanimljivije kod njega.
Je li on postajao bolji igrač jer je osvajao Eurobasket i Euroligu ili je to osvajao jer je postajao bolji igrač?
Kad smo 2017. osvajali, sa 17 godina je bio jedan od najbitnijih, ali najbitniji je bio Dragić. A Real je na njegovim krilima osvojio Euroligu u Beogradu. Samo je pitanje može li Dallas složiti ekipu da osvoji i NBA jer ja sam uvjeren da je on pobjednik. Pogledajte slovensku reprezentaciju, borba na koš sa svima, a s njim prošetaš kvalifikacijama za Olimpijske igre pa dobiješ Nijemce 35 razlike, Argentince usput, igraš polufinale i ostaneš jednu loptu od borbe za olimpijsko zlato.